Domaća mačka (Felis silvestris forma catus), kućna mačka ili najčešće mačka je mali mesožder iz porodice mačaka. Prvobitno potječe od afričke divlje mačke, a živi uz ljude već oko 3.500 godina.
Mačka spada među najomiljenije kućne ljubimce. 69 milijuna mačaka živi u američkim domovima [2] gdje su vrlo popularne, dok u cijelom svijetu živi preko 600 milijuna mačaka.[3]
Postoji veliki broj raznih pasmina domaćih mačaka, rasnih i običnih, ali postoje i bezrepe ili bezdlake mačke, zbog mutacije. Naziv domaća mačka koristi se za sve mačke koje manje-više "dobrovoljno" žive u direktnom kontaktu s ljudima i smatra se da su se svojevoljno pripitomile jer su u blizini ljudskih nastambi lako dolazile do plijena (kao što su miševi). Razlikuju se od divljih mačaka (lakše su građe i manje agresivne) i velikih mačaka (manje su i mogu mjaukati, za razliku od većine velikih mačaka). One su vješti grabljivci i veoma su inteligentne životinje. Neke od njih se mogu naučiti (katkad mogu naučiti i same) pokretati jednostavnije mehanizme, poput kvake na vratima ili ručice na vodokotliću. Mačke komuniciraju glasom (mjaukanjem), predenjem, frktanjem, režanjem i škljocanjem, kao i govorom tijela.[4] Mačke koje žive u grupama koriste kombinaciju glasova i govora tijela za međusobno sporazumijevanje.
Domaća mačka nazvana je Felis catus po nomenklaturi švedskog botaničara Carla Linnéa iz 1758. godine. Johann Christian Daniel von Schreber nazvao je divlju mačku Felis silvestris 1775. godine. Domaća mačka se danas smatra podvrstom divlje mačke: po pravilu Internacionalnog koda nomenklature životinja ime vrste bi trebalo da bude F. catus zbog toga što ga je Linné prvi upotrijebio. Međutim, u praksi većina biologa koriste F. silvestris za divlje vrste, a F. catus samo za domaću mačku.
Po mišljenju 2007 (objavljenom u tomu 60, dio 1, Bulletin of Zoological Nomenclature, 31. ožujka 2003. godine)[6] Internacionalne komisije za nomenklaturu životinja "dozvoljena je upotreba 17 različitih imena zasnovanih na divljim vrstama, koja su nastala prije ili istovremeno sa onima zasnovanim na domaćim vrstama", svrstavajući F. silvestris u divlju mačku, a F. silvestris catus za njenu domaću podvrstu (F. catus je još uvijek važeći naziv, ako se domaći oblik mačke računa kao posebna vrsta).
Odrasla mačka je od njuške do kraja trupa dugačka prosječno 60 cm, a k tome ima rep koji je kod ženki dug 25,2 cm, a kod mužjaka 26,9 cm cm. U ramenima je visoka 30-35 cm. Može biti teška do 10 kg s tim, da su mužjaci obično veći nego ženke. Poznato je da su neke mačke težile otprilike 23 kilograma zbog "prežderavanja". To ima vrlo negativan utjecaj na mačku. Također, za povoljno utjecanje na svoje zdravlje, osobito ako živi u zatvorenom prostoru, treba povremeno na dan izaći van na vježbanje (igru).
Ženka je obično teška otprilike 4 kg, a mužjak 5,5 kg. Domaće mačke žive oko 15-20 godina, iako su opisani i pojedinačni slučajevi da su doživjele 30 i više godina. Najpoznatija mačka, zvana Puss, živjela je 36 godina, od 1903. do 1939. godine.[7]. Divlje mačke koje žive u urbanoj sredini često žive samo dvije godine ili manje. Divlje mačke u kolonijama mogu živjeti mnogo duže. Najduži zabilježeni vijek divlje mačke iznosi 26 godina. Da bi domaća mačka živjela duže, dobro je da ne izlazi često na dan (najbolje je da van izlazi povremeno), zbog toga što se time smanjuje rizik od ogrebotina u borbi i izloženost bolestima koje mogu zahvatiti domaću mačku. Uobičajeni životni vijek za populaciju mačaka bez ljudske pažnje i njege je različit, ovisno o spolu mačke, tako da životni vijek u mužjaka iznosi 1,4 do 3,2 godine, a u ženki 3,3 do 4,2 godine.
Iako mačja osjetila mirisa i sluha vjerojatno nisu toliko razvijena, kao npr. kod miša, u mnogim situacijama su bolja od čovjekovih. Ona zajedno sa njenim visoko razvijenim osjetilima vida, okusa i dodira čine mačku sisavcem koji jako dobro osjeća. Mačke imaju izraženo dobro razvijen čitav niz osjetila. Velike oči okrenute prema naprijed omogućuju joj dobar osjećaj za prostor i vrlo točnu procjenu udaljenosti, a naročito dobro registriraju brzo kretanje
U mraku vide 50% bolje od ljudi, zahvaljujući velikoj gustoći receptora što stanice mrežnice čini posebno osjetljivim na svjetlo, dok im je dnevni vid lošiji od noćnog. Mačke u prosjeku imaju vidno polje od 200°, što je usporedno čovjekovih 180°, s binokularnim poljem (koje preklapa slike oba oka) užim od čovjekovog. Mačke, kao i psi, posjeduju tapetum lucidum koji odbija dodatnu svjetlost u mrežnicu. Dok tapetum lucidum povećava sposobnost vida pri slaboj svjetlosti, s druge strane umanjuje oštrinu vida pri obilnoj svjetlosti. Tapetum i ostali mehanizmi mački daju umanjenu osjetljivost na svjetlost, koja iznosi sedam puta manje od one kod čovjeka. Umjesto dijela oka pod nazivom fovea koje ljudima daje oštrinu centralnog vida, mačke posjeduju centralnu vezu poznatiju kao vizualna linija. Mogu razlikovati boje, ali ne i slične nijanse.
Mačke posjeduju i treći očni kapak, odnosno tanku, prozirnu membranu koja prekriva oči sa strane. Može se vidjeti u trenutku kada mačka otvara oči, kao i kada je pospana ili zadovoljna. Ako je pak mačka neprekidno pokazuje, trebalo bi je odvesti kod veterinara. Boja očiju kod mačaka varira. Najčešće su to zlatna, zelena i narančasta. Plave oči najčešće se povezuju sa sijamskim mačkama, ali se mogu javiti i kod albino mačaka, te kod nekih pasmina dobivenih selekcijom u uzgoju. Ako mačka ima dva plava oka, obično je gluha, a ako su joj oči narančaste nema problema sa sluhom. Mačke kod kojih je jedno oko plavo, a drugo narančasto su obično gluhe na strani na kojoj se nalazi plavo oko.
Ljudi i mačke imaju sličan prag sluha na nižem dijelu ljestvice, ali mačke mogu čuti i zvukove vrlo visoke frekvencije, čak bolje i od pasa. Mačke mogu čuti 2 oktave više od ljudi, i polovinu oktave više od pasa.[8] Sluh im je osjetljiviji od psećeg i tri puta bolji od ljudskog. Kada nešto sluša ona će, zahvaljujući tome što u svakom uhu ima čak 32 mišića, uši usmjeriti u pravcu izvora zvuka, a također može pomjerati uši neovisno jedno od drugog i to naprijed, nazad i ukoso, kako bi otkrile izvor zvuka. Mačke mogu (s greškom do 7,5 cm) odrediti točnu lokaciju zvuka proizvedenog u daljini od jednog metra, što može biti vrlo korisno u lovu
Osjetilo mirisa domaće mačke je četrnaest puta jače od čovjekovog[9], a u nosu imaju dvostruko više stanica za miris od ljudi, što znači da mogu nanjušiti predmete koje čovjek inače i ne osjeća[10]. One također imaju i organ za njuh pri vrhu njihovih usta zvani vomeronasal ili Jakobsonov organ. Kada mačka nabora gubicu, niže k bradi, i opusti jezik, otvara se put za vomeronasal. Takav uzraz lica se često opisuje kao ruganje.
Mačke imaju mnogo jakih dlačica koje su posebno izražene u četiri reda iznad gornje usne ("brkovi"), po nekoliko na svakom obrazu te, zatim, kao čuperci iznad očiju i čekinje na bradi. Mogu se nalaziti i na zglobovima i slične su onima koje čine trepavice. "Brkovi" (vibrissae) pomažu mački oko navigacije i osjećaja. One mogu otkriti veoma male promjene u zraku koje ukazuju mački na stvari koje ne vidi. Dva gornja reda brkova mogu se pomjerati neovisno od donjih za preciznije mjerenje. Smatra se da se mačka oslanja na svoje brkove kada se nađe u magli. Također joj pomažu da procijeni može li se negdje smjestiti ili povući. Oni su i pokazatelj mačkinog raspoloženja. Kada su okrenuti naprijed znači da je mačka radoznala i prijateljski raspoložena, a kada su opušteni znači da je agresivna ili se brani. U Njemačkoj ljudi smatraju da, ako se mačka čisti ili umiva, da to zapravo najavljuje dolazak skore oluje.
Među svim životinjama imaju najbolji osjećaj ravnoteže. Kod pada s visine od 2-3 m iz bilo kojeg položaja će se okrenuti nogama prema dolje prije nego ispruženih šapa doskoči na podlogu. Pri tome joj rep služi kao kormilo. Mačka može skočiti samo s manje visine, jer pad s velike visine uvelike joj škodi, a pad s još veće visine je velika opasnost za mačku.
Post je objavljen 30.04.2011. u 13:20 sati.