mrachni katuni i nesavremena razmatranja

07.04.2009., utorak

sastav na temu povodom 10-godishnjice bombardovanja male, male, vrlo male zemlje Srbije



Dimenzije bratskog osećanja ili glupost oplodjena ludilom


Ne bi bilo zgorega ove crtice iz jednog sumanutog vremena otpočeti recima Selinovim: biti žrtva Istorije ne znači isto shto i biti Andjeo: nedostaje tu još gomila neprikosnoveno presudnijih momenata.
Na dohvat ruke nam je ona široko rasprostranjena predrasuda, teška, duboko ukopana - "čovek je ono što jede" (i to je otkrio onaj zloduh, Engels. hm... kolosalna laž ! Čovek je i štošta drugo, mnogo jebenije i gadnije od pitanja klope. Ne treba mu zavirti samo u creva već - i prvensteno - u mozak ! Uostalom, naši su dragi naučnici odavno utvrdili da postoji nešto kao mozak creva, crevni mozak... tako... otkriće se tu josh koješta. Da bi se Čovek promenio, treba ga prvo dresirati. Trpi li dresuru? Tesko. Nikakav ga sistem nece dresirati. Snaci ce se taj ! Izbeci ce svaku kontrolu!...izvrdace, shmugnuce vec negde ! Ko ga ulovi, pravi je lisac ! Josh ako je pritom srpskog roda... ! Josh jedan mit, ali, na zalost, ovaj je saobrazan istini. Na kraju, ko ga pa jebe. Zivot je i tako prekratak ! Propovedanje morala ne obavezuje ni na shta: fingiranje choveka, chisto foliranje: svaki govnar propovednik ! Sto porocniji tim drcniji !
I, najzad ono glavno : sredjena je vrlo vazna stvar, dve muve jednim udarcem (mislio sam u svoj naivnosti mladjanih dana) – kosovski Albanci ne moraju vishe da strepe pred srpskom tiranijom, dok ce Srbi ce biti ratosiljani najpodmuklije, najskarednije i najsirovije vlasti pod kapom nebeskom: sa verbalnim shibicarem i vrhovnim komadantom na chelu. Od potopa pa na ovamo, niti je bilo niti će - ako bog da! - biti klase pretvornije i surovije, lakomije i pohlepnije na isprazna bogatstva, nalik ovim srpskim prevrtljivcima i propovednicima nacionalnog otrežnjenja! Ima li igde nezasitijih i većih picajzli u privilegijama - sitničavijih, anemichnijih?! Teško, kao što ćemo videti.

Dakle, počnimo:

Mesto radnje: Čardak ni na nebu ni na zemlji, čije su stanovnici odavno već bezuslovno sve izgubili, samo da bi preziveli - u čijim odajama odavno više nema stida. Samo ćutanje mržnje i zrikanje zlobe; tamo daleko, gde su svi do jednog društveni bogalji, u kolu koje će se, izgleda, zauvek vrteti u krug.
Tog amorfnogdana 24. marta 1999. godine po ljudskom kalendaru čardak je "mučki" , "pod okriljem mraka", zasut neumoljivim bombama koje je čitav svet uroćen protiv "malog, ali nebeskog naroda" odlučio da prospe kao gnev božji nad njim. Uobraženost ubija, kao i sve drugo - i to ćemo tek videti. Narod sve prihvata kada mu se podidje ! guta sveivo! Što ga više u govna guraju, što ga više izoluju, to je uobraženiji i samoljubiviji. A to zastrašuje, verujte mi. I što je jadniji, tim se više kurči i busa u prsa, dok se svojom bedom ponosi.
Ovaj rat došao je kao poručen, mislio je vrhovni na brzinu proizvedeni komandanat i verbalni šibicar. Izvrstan štos ! Zato su ga oberučke preuzeli i onda sve do pucanja po šavovima naduvavali i negovali! Svakih pola sata rat je iznova dočaravan, da slučajno u stanovništvu ne zamre. Sada, u ovom rasvetlujućem činu svetske istorije, koji bi trebao da jednom zauvek potvrdi SPS-istinu (sve po starom-istinu) da je čitav svet uroćen protiv nas. I tačka... Kao poslednja i odlučujuća kap otrova u peharu punom jada nastaje mešavina koja opija lazju i sav srpski povijesni bitak izvrće na glavu ! Čarobni napitak, eliksir mržnje, sa nebrojeno sporednih dejstava, pogubnih. Sad se jasno vidi, ne?, ko se to o nama Srbima brine i stara, a ko hoće da nas sravni sa zemljom ? Ko nas to čuva izlišnim naredjenjima o gašenju sobnih rasvetljenja i uredbama o zamračivanju prostorija; ko stavlja u pogon izlišne sirene, koje kao hijene oplakuju ovaj sa svih strana pristisnuti i zaista jadni narod, koji je odavno prestao da umišlja svašta i ponizno prihvatio svoje muke, bedu i torturu: u zamenu za jade dobio stanove sa kupatilima i WC-ima, u koje je mogao da odlazi sa svojom proleterskom literaturom, ne bi li redovno pojedena tri dnevna obroka u menzi "Kod Zlatnog Kaveza" teškom nuždom predao u postojanu kanalizaciju za čijim sigurnim katakombama mnogi gradjani sada, dok im bombe cepaju oblake, čeznu.
Dakle, bombe su počele da kao kisha padaju sa neba: precizne bombe doduše, čije bi zrtve postajale kolateralna šteta: damaged goods, zauvek otposlani u beslovesan san; bombe-poruke, humanitarne bombe (kill for peace); sve to uz silni optimizam krajnje odlučnosti ... svi pokolji, svi ratovi vodjeni su uz muziku optimizma: zašto bi ovaj bio izuzetak ?

Na drugoj strani, ovoj našoj, dobrodošlo je sve što iole pomaže zavodjenju masa zatucanih godinama laži i silnim staljinstičkim pohvalama u cilju dresure sa što manje trenja. Lako je pojmiti da potlačenima beda dojadi jednom zasvagda, ali, beda je i nešto kao neophodni alat za mehanizam shvatanja istorije modernog sveta. Najcrnja, najniža oholost, prazna naduvenost, zavist, gnev, laž, busanje u grudi smešno-lažnim herojstvom (koje se uglavnom svodilo na pljuvanje u pravcu neba, iz kojeg bi se pljuvačka po neumoljivom pravilu sile ravnoteže vraćala u lice junačko-pljuvaćko); prkos živih štitova mostova koji tog dana izvesno neće biti bombardovani - branici od krvi i mesa na žili kucavici otadžbine, opsedaju i osvajaju ovo ograničeno, ali istovremeno nepregledno područje neizvesnosti; društveni karantin u kojem većina diše jednim dahom, a ostali beže u brda. Ne da bi se skrili od bombi agresora ili oslobodioca (kako hoćete), već od sramotne gluposti nemoćnog i sopstvenog naroda.

Tako sam i ja odlučio da se iz, u to doba (a i danas izgleda, jebiga - prim. autora iz sadašnjosti), centra gluposti sklonim u manastir i tamo potražim makar duhovni mir. Uvedeno je, naravno, vanredno stanje. (Valjalo je rat do u tančine dočarati i iskoristiti sve njegove prednosti, ne). Autobuske i železničke linije ukinute, na svakih stotinak metara na putevima po koja patrola Vojske Jugoslavije, koja gnev nemoći i delirijum straha može da iskali samo na sebi ravnima - pa to i radi.
Moj otac, u gipsu maltene do grla i izbezumljen - kao uostalom i svi drugi dobri i ljudi zdravog razuma; ja - potpuno zbunjen i sa ochiglednim simptomima lakšeg emocionalnog udara, želim samo da nestanem iz grada i zemlje čija je višedecenijska glupost sada oplodjena neobuzdivim ludilom - darom rata, ovim "ničim izazvanim bombardovanjem"- (fraza koja je obeležila nekoliko sledećih meseci).
Radnja se sada odvija u Kraljevu, idličnom gradiću na obali Ibra, kao opsednutog od strane okomitih i predivnih brda što se oko rodnog grada pružaju u krug: brda koja kao da opkoljavaju iz vazduha latentno opsednuti grad - brda po kojima sada padaju bombe.
Kao što rekoh, nemoćni i giposm sputani otac me preklinje da ne napuštam roditeljsko okrilje: barem dok situacija ne postane iole svakodnevnija, dok se na bombradovanje ne naviknemo. Ali ja ne želim ni da čujem. Opštu pometnju koja u tom trenutku domom hara i od koje se našoj maci ježi dlaka na ledjima, moja majka koristi ne bi li mi u limunadu smutila par bensedina - koji su me eventualno spasili od sloma nežnih, adolescenstkih živaca. Iako je otac, dan pre toga u gipsu donesen iz bolnice, u kobnom, jevrejskom nalik žaru insistirao da nikuda ne odlazim (u jednom trenutku onako besan i nemoćan sa sve gipsa ustao je sa kreveta i odmah pored njega pao i tu se koprcao kao riba na suvom), ja se kao punokrvni Srbin ne saginjem i odlazim. Napuštam roditeljski dom u pravcu Beograda, gde srećem The Druga, za kojeg znam da je, kao i ja, na sve spreman. Predlažem mu da se odmetnemo u inostranstvo: u Madjarsku. On se odmah slaže. Ubrzo nakon mog pristanka u Beograd (ili je to bilo dan posle) otiskujemo se u neizvesnost sa planom "b" u rancu: mapom, naime, na kojoj se nalazi ucrtan manastir Kovilj, u koji nameravamo da odemo i potražimo utochište (u sluchaju da ne uspemo da probijemo granu). Tako ce i biti.
Negde oko pola devet navečer stižemo autostopom do nekog ravničarskog sela, od kojeg je manastir udaljen otprilike jedan sat brzog hoda. Žurimo, nema smisla, kažem The Drugu da u sred noći upadamo na konak. Napokon smo tu. Otvaramo manastirske dveri, kucamo na manastirska vrata. Kikoćemo se, jer smo se nas dvojica uvek smejali i pravili pizdarije. Otvara nam monah (kaludjer) u crnim haljinama, crvene brade. Drži cev usisivača u ruci. Mi ga tu pozdravljamo i objašnjavamo o čemu se radi. Napolju, u gradovima, vlada nepodnošljiva glupost, glavnu reč imaju najgluplji i najglasniji, i zato dolazimo vama, u nameri da ovde osvojimo barem duhovni mir, kada je već iščezao onaj svetovnih fizičkih lica.
On nam kaže da sačekamo i zatvara vrata. Čekamo. To je potrajalo dobrih 10-15. minuta. Konačno vrata se konaka otvaraju, i pružaju pogled na stepenice, po kojima su, valjda suskladno hijerarhiji, simetrično kao u nekom blesavom mjuziklu, bili poredjani kaludjeri sa igumanom na vrhu. Ovaj što nam je vrata otvorio nam kaze da treba da pozdravimo igumana kako se pristoji. Mi prolazimo kroz ovaj nesvakidašnji špalir kako bi pozdravili igumana, kojem se po pravoslavnom običaju ljubi ruka. Ja sam to znao, ali nisam učinio - ni sam ne znam zašto, intuiitivno valjda. Ili, možda, iz prezira prema autoritativnim oblicima društva koji nas od malih nogu pritiskaju i guše, da bi nas na kraju ovde saterali. Duhovni mir je za mene podrazumevao odsustvo autoriteta. Greška, koju je bilo dobro napraviti, kako se kasnije pokazalo. Moj družbenik na ovom putovanju, Bonnie u bekstvu pred idiotizmom, nije imao pojma da se igumanu imaju celivati ruke. To je bio prvi i poslednji put da smo sreli glavnog bradonju .
Da ne dužim : naš boravak u manastiru (nota bene: pun sumnjivih civila) bio je kratak, a naš napor da dopremo do igumana, ne bi li sa njim popričali o našoj daljnoj sudbi, uzaludan: upravo nalik revnosnim pokušajima Kafkinog geometra K. da dopre do zamka.
Nakon dva-tri dana, jednog divnog sunčanog jutra koje je kosim zracima opaljivalo vojvodjansku ravnicu, jedan kaludjer nam saopštava da je patrijarh Pavle, King Kong SPC, izjavio da je napad na našu zemlju ujedno i napad na pravoslavlje, i da nas, sa tim u skladu, bratija manastira Kovilj nema nameru “tu skrivati” (sećam se tih oslobadjajucih reči kao da sam ih juče čuo) ; i da smo, valjda kao sveže tomahawksko meso, obavezni javiti se prvoj kasarni - i svoje mlade živote staviti na rapolaganje sumanutom vrhovnom komadantu; da krvcu prolijemo za pravoslavlje i Srbiju - dužni smo im, jebiga - sve; dakle, da se javimo prvoj kasarni i ponudimo se na dar! To nam je poručio iguman, reče nam mladi i već povijeni kaludjer, i izljubivishi nas tri puta dodade: "Samo pravo preko njive i doći ćete do auto puta. To je prečica." Prečica koja vodi u glupost i eventualno smrt, pomislih ja, no ipak srećan što nam nisu dopustili da ostanemo u prgavom huškačkom manastiru u kojem je dosadno kao u raju. Onda je naišao neki dobroćudni i flegmatični traktorista bez prikolice, kojeg smo zaskočili za prevoz do auto puta. Pristao je, a mi smo se popeli na blatobrane i sa kosim suncem u ochima prebrodili vojvodjansku njivu. Ovo je bio prvi put u mome mladome zivotu da sam se osećao kao pobednik i heroj. A i bilo je krajnje vreme !

- 01:37 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< travanj, 2009 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi

dinamichka antinomija na nivou prirode