Jedan sasvim običan dan; "kava" s prijateljicom, ručak, nabavka .... a kad u 19:21 zazvoni telefon ...
glas s druge strane pita: "Ima li tko dežuran?"
Ja: "Uvijek je netko dežuran! Recite, što se desilo?" (policija nas obavještava o raznim događajima)
On: " Počinit ću SAMOUBOJSTVO, a prije toga imam za reći neke stvari. Ionako ću napraviti što planiram, ali možete li doći ovdje?"
Mislim da sam većinu vremena, između pitanja upućenih njemu i pokušaja odgovaranja, zvučala (zbunjeno) aaaaaaa, hmmmm, paaaa.
Zaista sam ostala paf!! Po glasu sam odmah raspoznala da se ne radi o adolescentskoj šali.
Uzmem njegovo ime, adresu, broj mobitela prepišem sa odgovorenih poziva.
Zovem novinarku koja je zaista dežurna - jer ja to nisam bila. Kažem, obavijesti policiju i ni slučajno bez njih ići tamo!!
U trenutku potrage za točnom lokacijom adrese... oglašuje se zvono na ulaznim vratima. Srećom (pomislim) - nije on. To je dobro znano lice; nečiji brat. Bilo me je strah!!!
Zvoni opet telefon - vidim po broju ON JE.... proslijedila sam telefon dalje - muškarcu.... Čovjek s druge strane priča, psuje, uzdahnjuje i poklaplja slušalicu. Nakon toga se više nikome ne javlja na telefon!!!
Da li je živ? Da li mi je pred vratima? Tko je? Što se desilo? ....
Zašto je baš mene dobio? Da li sam trebala postupiti drugačije? A opet, kako!?
Navesti "djelatnike" da riskiraju život ne dolazi u obzir!!!
Pomislim, da li onaj koji sebi želi oduzeti život može isto tako (lako) odnijeti i tuđi. Kako pomoći (svima)??
"Moji" su zakasnili; policija je stigla ranije. Čuli priču čovjeka nisu. Policija ga je odvela na psihijatriju.
Ja ostajem sama u stanu - mrak je - nelagodno mi je - pišem ovaj post - i čekam...
|
