Tako se i ja osjećam (često).
Bez znakova, semafora, bez prednosti prolaska - ali ipak nekako sve funkcionira.
Ipak postoji nekakav (ne)red...
I još nema stradalih. Kažem - još.
Dok se kod nas tek zahuktava 11-ero, 12-ero ili koliko ih već ima ... čisto sumnjam da će se iz "naše" kuće čuti ili vidjeti ovako nešto.
I zanima me da li bi se to cenzuriralo - nema smisla kvariti mladež (al' zato bombardiranje majko mila pokazuj na sve strane)...
Tko bi rekao da 20.9. voda može još toliko biti topla.
Naprosto sam uživala roneći i plivajući. Tako blizu, a opet rijetko si priuštimo užitke koji niti značajno koštaju niti oduzimaju jako puno vremena - a potrebniji su nam od nove krpice.
Sigurna sam da će nas većina radije kupiti još 1 majicu nego se zaletiti na izlet u Selce ili koje drugo malo-slatko a relativno blizu mjesto.
Danas sam ja uzela sebičan dan za sebe!!! Otkantala i knjigu i kuhinju i sve ... Otišla na kupanje u Selce, cuga u ugodnom društvu, kasni ručak u Crikvenici i prekrasan zalazak sunca za sretan put kući. "Pa tko to more platiti" vole reći Hrvati ...
Za one koji ga ne znaju to je ravno onome kao da krajem 7. mj. padne snijeg!!!!
No obzirom da je i vrijeme poludilo tako je valjda i on ... :D
Nakon što je letio zmajem cijeli dan ja ono više iz šale "Dobro, onda znači ti radiš večeru danas."
On (bezpogovorno):"Ok".
Ja (sva u čudu): !?
I nije to večera tipa pomfrit (koji mu je omiljeno jelo - užas -) i jaja, nego juha - cordon blue, špinat i krumpir ... da nije nekaj gadno zaje.. !? Ma nije, večera je ispala odlično :)
Prije bolesti koja me poharala, prije crvenog nosa i poderanog glasa, prije neoprane kose - pohodila sam jedan dječji rođendan i izgledala bajno.
Crna suknja-hlače do koljena, mala crna prozirna majčica, cipele na petu (odustala od "bitchi" čizama - ipak je to dječji rođendan) + crvena pismo torba, upotpunjeno zelenom "dekicom" crvenog obruba.
Lijepo našminkana i kosom svježe opranom ušetala na princezin rođendan ....
"Super izgledaš" polu-tužnog tona kaže žena koja ima par komada djece i muža koji ništa po kući ne radi - i koja si misli - eee blago tebi!!!!
Druga zbog čijeg muža većina bježi u bilo koju drugu prostoriju ... a ona "ljubav" pokušava naći drugdje, kaže:"Tamo se i flertovanje naplaćuje, a tu ne" - Lutko flertovanje se svugdje naplaćuje; ovako ili onako. Vjeruj mi - ako netko to zna onda sam to ja!
Nakon malo pogleda, malo prenemaganja i malo ignoriranja odoh u kuhinju probati catering - koji me oduševio. Svaka čast domačici (izgledom i organizacijom).
Eto odmah i njega kraj mene - nisam ni sumnjala da neće. Uz dodire koje nitko ne vidi a samo ja osjećam, uz poglede, uz izjave poput "voliš pogrešnog", kao prijatelj po čaši, uz nemogućnost ne primicanja meni, uz pitanje "kad li smo ono zadnji put ovako.." ostao si dosljedan sebi a odan meni ...
Zvao bi me, znam da bi zvao da nisam Darlinga povela sa sobom.
Nakon nekog vremena vješto sam ne-reagirala na dreku djece da ju na kraju nisam ni čula. Znam samo da sam poželjela nikada ne raditi dječji rođendan - ali vjerojatno hoću ...
I svi ti savršeni roditelji meni su djelovali utučeno i nesretno i bojim da se da ću i ja nekoj reći: "Super izgledaš" polu-tužnog tona...
Domačicu su okarkterizirali kao gotovanku koja drugima naređuje, ali istina je da ti ljudi mogu raditi samo onoliko koliko si ti to sam dopustiš.
Naravno da sam ostala zadnja i princeza mi je zaspala u naručju dok me Darling nježno gledao pogledom "Tako će i našu princezu držati".
Ma hoću dragi ali do tada ja bih još "Spanish sex-a", ja bih treesome, ja bih putovala u nepoznato s nekim(om) drugim(om), ja bih flertovala, ja bih još puno Bitch party-a iza sebe, ja bih još rijeke šampanjca ispijala s donjeg dijela leđa, ja bih i tebe u to sve uključila - ne brini dragi!
Izgubila sam "dobar" glas i to doslovno ... ne mogu ni riječ izustiti. Opet me svladala alergija; ne mogu gutati, pričati, ništa.
Mogu samo klimati glavom i smješkati - ajde da sam i ja, makar na 1 dan, "savršena" žena :D
Još da to grlo ne boli toliko ne bi mi to sve ni smetalao, ovako ...
Današnji dan proveden - ispred - na - (još mi je samo falio - u) zatvoru.
Točnije, ispred mjesta gdje su istražnom sudu privedena 8-ica osumnjičenih ... jučerašnjoj akcijom u centru grada.
7 od 8 su priveli maskirani specijalci .... i dok su snimatelji (mahom muškog roda) odmahivali glavom, neodobravajući njihovu pojavu .... moram priznati da sam ja uživala.
Ta sportska plava uniforma - maska preko glave otkrivala je samo oči - savršeno oblikovana tijela - muška vožnja - nadmoć nad kriminalcima - i pogled ... samo pogled je ono što se moglo vidjeti.
Zovite me ludom ali ja sam ih poželjela; baš takve maskirane, snažne, muževne s dostupnim pogledom .... bez upoznavanja, bez dodvoravanja i bez obveza.
Što je s ljudima i uniformama i fetišima!? Zašto zapravo volimo uniforme!? A volimo ih svi!
Vjerujte meni ... ako vam dragi kaže da ne bi volio da se obučete u policajku i dovedete ga u red - LAŽE!!! :D
Ja ih volim jer (ponekad) volim dominaciju. Da me uhvati kao te kriminalce .... pogleda duboko u oči .... i sam odradi ispitivanje ....
Sanjarenje je prestalo čim su završetkom svog posla moji fetiši otišli, a mi ostali i dalje raditi ... ganjati odvjetnike i sudce za izjavu ili dvije ... nađe se tu pokoji simpa sugovornik kojeg ti nekako omekšaš, a on tebi ipak uljepša kraj radnog dana.
Nebrojeno puta sam to dobila na mail .... a vjerujem da negdje i zaslužuje naći svoje mjesto na blogu!
Za svu djecu koja su rođena i preživjela 1950-te, 60-te & 70-te !!
Prvo, preživjeli smo i rođeni smo normalni iako su naše majke kad ih je boljela glava pile aspirine, jele hranu iz konzervi, pušile i radile do zadnjeg dana trudnoće i nikad nisu bile testirane na dijabetes.
U to vrijeme nisu postojala upozorenja u stilu "Čuvati daleko od domašaja djece" na bočicama sa lijekovima, vratima i ormarima.
Mi, kada smo imali 10-11 godina nismo nosili Pampers i pišali se u krevet.
Kao djeca, vozili smo se u autima bez pojasa i zračnih jastuka i nismo morali imati kacige na glavi kad se vozimo biciklom ili na rolama.
Pili smo vodu iz crijeva za zalijevanje vrta a ne iz flašica kupljenih u supermarketu. Dijelili smo flašicu Coca-cole sa našim prijateljima i NITKO nije umro zbog toga.
Jeli smo mliječne sladolede, bijeli kruh i pravi putar, pili Coca-cole koje su i tada bile pune šećera ali nismo bili debeli zato sto smo se STALNO IGRALI VANI.
Izlazili smo iz kuće ujutro i igrali se cijeli dan, sve dok se ne upale svijetla na ulici, skrivača, planova, pikulanja, partizana i Nijemaca, kauboja i indijanaca, zaloga, fantoma i svega ostalog sto je samo dječja mašta bila u stanju smisliti.
Nerijetko, nitko nije mogao da nas nađe po cijeli dan. I nikad nije bilo problema...
Provodili smo cijele dane praveći trokolice od otpada iz podruma, spuštali se niz ulice zaboravljajući da nismo napravili kočnice.
Nakon par padova, slomljenih prstiju i modrica naučili smo kako da riješimo problem.
Mi nismo imali imaginarne prijatelje ni probleme sa koncentracijom u školi.
Nama nisu davali tablete protiv hiperaktivnosti. Mi nismo imali školskog psihologa i usmjerivača pa smo ipak završavali nekakve škole. Nama nisu prodavali drogu ispred škole...
Mi nismo imali Playstation, Nintendo, X-box, nikakve video igrice, nismo imali 99 kanala na televiziji (samo dva), nismo imali video rekordere, surround sound, celularne telefone, kompjutere, Internet, chat rooms.......
MI SMO IMALI PRIJATELJE
I MI SMO IŠLI VAN
DRUŽITI SE S NJIMA !
Padali smo sa drveća, znali se posjeći na staklo, slomiti zub, nogu ili ruku , ali naši roditelji nikada nisu išli na sud zbog toga.
Igrali smo se sa lukovima i strijelama, pravili katapulte i bacali petarde za Novu godinu i sve smo to preživjeli bez posljedica!
Išli smo biciklom ili pješke do prijateljeve kuće, zvonili na vrata ili jednostavno ulazili u njihovu kuću da se družimo i budemo zajedno!
Kad upadnemo u probleme sa zakonom, roditelji nisu plaćali kauciju da nas izvuku.
U stvari, bili su cesto stroži nego sam zakon!
Posljednjih 50 godina su bile najplodonosnije godine u povijesti čovječanstva.
Naše generacije su proizvele najbolje izumitelje i naučnike do danas.
Imali smo slobodu, pravo na greške, uspjeh i odgovornost.
I naučili smo da živimo s tim !
Ako i ti pripadaš toj generaciji?
ČESTITAM!
Moram priznati da mi je drago da sam i ja živjela dijelom u toj generaciji. Nismo imali previše, ali zato je sve nekako bilo slađe - morate priznati...
Sjećam se spuštanja niz "brdo" sa malim plastičnim skijicama, rađenja zimske kućice u vrtu, pečenja krupira i kobasa na vatri, sjećam se kućice iza kuće, tajne "crvenog pečata", sjećam se svega...
Čak žalim pomalo današnju generaciju djece. Ja svoje djetinjstvo ne bih mijenjala ni za što - pogotovo ne za tehnološki i digitalni "napredak" .... iako, mora se priznati da nisu to smislili oni nego MI - ti isti koji su imali prekrasno djetinjstvo na neki način smo ukrali njima pravo na njihovo neiskvareno, nevino, savršeno djetinjstvo iz susjedstva.
Pukla nam je daska za WC pa smo je zamijenili novom... na ribice....
U zadnje vrijeme sve nam se lomi po stanu (krevet, frižider, daska...).
Skoro sve – osim mene i njega.
On i ja kao da se volimo više nego ikad – vjerojatno nakon duljeg vremena imamo vremena za osjećati ljubav.... za iskazivanje ljubavi. I sve je savršeno....
Baš sada kada se Mali opet počeo intenzivno javljati, a on kad se javlja tu nema između redaka.
I pišem i ja njemu natrag o princezama i bitangama, o tome gdje-kada-s kim-zašto-kako, i želi on moći razumjeti moj blog, i želi i on i želim i ja....
Ponekad poželim da na kratko ne štima i da sagriješim, ono – makar malo.
Jer što je, kad gledaš unatrag, ostalo nego sjećanja na strasti, djela i nedjela, na poglede i onu samu sekundicu pred poljubac – to mi je najmilije....
Ipak; nekako plivam, baš kao te ribice, u tom moru ljubavi i požude..... Nekad (vjerojatno često) sam velika riba koja proždire, a ponekad mala koja se stisne uz veliku u nadi za zaštitom i toplinom.
Pa i kad se dese ti momenti pred poljubac ja i tada vidim samo toplinu njegovih očiju ...
Ljudi na noćnom ormariću drže knjigu, sat, kremu, čašu vode .... štošta ali zasigurno nitko ne drži
šarafciger.
Nitko, osim mene naravno ... jer svaki put prije nego legnem moralo se zategnuti par vijaka.
Kažem moralo - jer više se ne mora. Krevet je ovaj put skroz propao - do kraja!!!
I to dok sam ja bila na njemu - mislim, na krevetu... ne, razlog nije onaj koji pjeva Davor nego je Darling stao i krevet propao ....
Doduše znali smo mi par stavri i polomiti poput police na zidu, luster u NY (k'o pravi balkanci pravili smo se ludi i rekli da je pao sam od sebe :D moš' mislit...)