|
VOLIM
- kad su mi noge depilirane
- obuti visoke pete i urediti se, a na povratku ctrl+z sve to....
aime_meni@yahoo.com
|
Vrag nosi Manolo
srijeda, 06.09.2006.
generacijo moja
Nebrojeno puta sam to dobila na mail .... a vjerujem da negdje i zaslužuje naći svoje mjesto na blogu!
Za svu djecu koja su rođena i preživjela 1950-te, 60-te & 70-te !!
Prvo, preživjeli smo i rođeni smo normalni iako su naše majke kad ih je boljela glava pile aspirine, jele hranu iz konzervi, pušile i radile do zadnjeg dana trudnoće i nikad nisu bile testirane na dijabetes.
U to vrijeme nisu postojala upozorenja u stilu "Čuvati daleko od domašaja djece" na bočicama sa lijekovima, vratima i ormarima.
Mi, kada smo imali 10-11 godina nismo nosili Pampers i pišali se u krevet.
Kao djeca, vozili smo se u autima bez pojasa i zračnih jastuka i nismo morali imati kacige na glavi kad se vozimo biciklom ili na rolama.
Pili smo vodu iz crijeva za zalijevanje vrta a ne iz flašica kupljenih u supermarketu. Dijelili smo flašicu Coca-cole sa našim prijateljima i NITKO nije umro zbog toga.
Jeli smo mliječne sladolede, bijeli kruh i pravi putar, pili Coca-cole koje su i tada bile pune šećera ali nismo bili debeli zato sto smo se STALNO IGRALI VANI.
Izlazili smo iz kuće ujutro i igrali se cijeli dan, sve dok se ne upale svijetla na ulici, skrivača, planova, pikulanja, partizana i Nijemaca, kauboja i indijanaca, zaloga, fantoma i svega ostalog sto je samo dječja mašta bila u stanju smisliti.
Nerijetko, nitko nije mogao da nas nađe po cijeli dan. I nikad nije bilo problema...
Provodili smo cijele dane praveći trokolice od otpada iz podruma, spuštali se niz ulice zaboravljajući da nismo napravili kočnice.
Nakon par padova, slomljenih prstiju i modrica naučili smo kako da riješimo problem.
Mi nismo imali imaginarne prijatelje ni probleme sa koncentracijom u školi.
Nama nisu davali tablete protiv hiperaktivnosti. Mi nismo imali školskog psihologa i usmjerivača pa smo ipak završavali nekakve škole.
Nama nisu prodavali drogu ispred škole...
Mi nismo imali Playstation, Nintendo, X-box, nikakve video igrice, nismo imali 99 kanala na televiziji (samo dva), nismo imali video rekordere, surround sound, celularne telefone, kompjutere, Internet, chat rooms.......
MI SMO IMALI PRIJATELJE
I MI SMO IŠLI VAN
DRUŽITI SE S NJIMA !
Padali smo sa drveća, znali se posjeći na staklo, slomiti zub, nogu ili ruku , ali naši roditelji nikada nisu išli na sud zbog toga.
Igrali smo se sa lukovima i strijelama, pravili katapulte i bacali petarde za Novu godinu i sve smo to preživjeli bez posljedica!
Išli smo biciklom ili pješke do prijateljeve kuće, zvonili na vrata ili jednostavno ulazili u njihovu kuću da se družimo i budemo zajedno!
Kad upadnemo u probleme sa zakonom, roditelji nisu plaćali kauciju da nas izvuku.
U stvari, bili su cesto stroži nego sam zakon!
Posljednjih 50 godina su bile najplodonosnije godine u povijesti čovječanstva.
Naše generacije su proizvele najbolje izumitelje i naučnike do danas.
Imali smo slobodu, pravo na greške, uspjeh i odgovornost.
I naučili smo da živimo s tim !
Ako i ti pripadaš toj generaciji?
ČESTITAM!
Moram priznati da mi je drago da sam i ja živjela dijelom u toj generaciji. Nismo imali previše, ali zato je sve nekako bilo slađe - morate priznati...
Sjećam se spuštanja niz "brdo" sa malim plastičnim skijicama, rađenja zimske kućice u vrtu, pečenja krupira i kobasa na vatri, sjećam se kućice iza kuće, tajne "crvenog pečata", sjećam se svega...
Čak žalim pomalo današnju generaciju djece. Ja svoje djetinjstvo ne bih mijenjala ni za što - pogotovo ne za tehnološki i digitalni "napredak" .... iako, mora se priznati da nisu to smislili oni nego MI - ti isti koji su imali prekrasno djetinjstvo na neki način smo ukrali njima pravo na njihovo neiskvareno, nevino, savršeno djetinjstvo iz susjedstva.
|
|
|
