Ona vidi moje šarene duge

... tu ženu nikad vidjela nisam, o njoj ništa ne znam znam samo da bez mog stiha ona ne ide na počinak... javila mi se, umiljat joj je glas poput lahora miluje, venama mi teče... rekla je da su joj posebne u stihu moje šarene duge, da je dirnu paperjaste moje tuge... da je radost obuzima kad moju knjigu u ruci ima i da su plave rijeke mojih snova i rima... svaku moju na licu boru vidi svaka otkriva života trag gleda me kako zvijezde hvatam rukama podsjećam je na horizont gdje se svakog jutra budi po jedna zraka sunca... i drago mi je, bezgranično drago raznježi me ta žena, a nikad je vidjela nisam Bog dragi zna hoću li ikad.. pitate se zašto mi je ta ženica venama potekla... ona dušom toplom srcem širokim sluša očima ne može one su mirne, prekrivene velom, sunce ne vide, dušom osluškuje, u tami raste, riječi su joj žudnja u stihovima cvate s l i j e p a je… suprug joj čita moje napisano s l o v o... ilustracija: moja

- 18:27 -

Komentari (9) -

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.