21.10.2025., utorak
Katakombe plavetnila
|
Vijorim zastavom ljeta, prisutna sam — tu, za tebe. Na adresi bonace i plavetnila, gdje se tišina mora pretvara u šapat. Na stijeni, koja suzom oplakuje cvrkut i poj, ostavljam trag. Eho srca odzvanja, jecaj duše se pretače u vrisak, negdje duboko, u katakombama nepostojanja čovječnosti. Pozivam te da razbiješ iluzije. One koje su okupane stvarnošću, tramontanom tvoje duše. Emocija mora me nosi, bljesak na pučini osvjetljava — i tu, u tom trenutku, gubim se. Nestajem u tvojim sjećanjima, kao kap koja se stopi s valom. U tišini koja slijedi, šum valova postaje jedina istina. Svaka kap nosi tvoje ime, svaka bonaca šaptom doziva ono što je bilo. U meni se lome svjetlosti — odsjaji prošlih dana, zrcala neizrečenih riječi. Na obzoru, gdje se nebo ljubi s morem, tražim znak. Ne obećanje, ne povratak — samo trag. I dok tramontana raznosi ostatke mojih misli, osjećam kako se svijet povlači u sebe. Kao školjka zatvorena pred dodirom. U katakombama plavetnila, gdje čovječnost šuti, ostajem. Ne kao sjena, već kao dah — nevidljiv, ali prisutan. U tvojim sjećanjima, gdje sam se izgubila, možda sam se tek pronašla. 
ilustracija: moja |
- 10:23 -
Komentari (11) -
