13.10.2025., ponedjeljak
Nedopričana priča
|
Mali gradovi kriju posebnu čaroliju i emociju, a sjećanja koja nas vežu uz njih najčešće su i najiskrenija. Oni su čuvari tihe, duboke duše koju često zaboravimo u žurbi modernog života. Imam priču za one koji priče vole *** Jednog rujanskog jutra vidjeli su se. Kestenje je padalo po trgu njihove mladosti, padalo je kao zaboravljene riječi. Uvijek isti grad, uvijek isti mirisi – pekara, jutarnja magla nad gradom, i oni, ona i on… s istim onim osmijehom iz njihovih osamnaest. Rekla je: „Dugo te nije bilo.“ Kao da je otišao negdje daleko, a istina je – ostali su u istom gradu, samo na različitim stranama tišine. Ona je bila njegova najbolja prijateljica. Ona kojoj je prvi put čitao pjesme. Ona je znala kad on da ga nešto muči ili je ljut. Kad je šutio najradije bi je poljubio. Ali nije. Nikad nije. Nije bilo pravog trenutka, bojali su se onog što bi bilo da su pokušali. Pa smo birali sigurnost – rođendane, smijeh na klupama, pogleda koji govore „znam“, i zagrljaje koji su trajali nijansu duže nego što su trebali. Ona je voljela. Ili je barem pokušavala. Ni sama sa sobom nije bila sigurna što je od toga stvarnost On je bio blizu. Dovoljno blizu da je čuva, ali uvijek korak predaleko da je zauvijek ima. Kroz mali grad godine su prolazile kao rijeka – ponijele su studije, poslove, brakove, poneko razočaranje. I svaki put kad su se sreli, u očima je bilo ono nešto samo njihovo… nešto što nisu rekli, a oboje su znali da je bilo stvarnije od svega izgovorenog. Jučer su sjedili na istoj onoj klupi iz djetinjstva. Ona s toplim čajem, on s rukama u džepovima da ne primijeti da mu drhte. Pričala je o djeci. On o knjigama koje nikad nije napisao. A između rečenica, šutnja je pričala ono glavno. Na rastanku ga pogledala i rekla: „Znaš... možda smo mi već bili sve ono što su drugi tražili cijeli život.“ Kimnuo je. Ništa nije rekao. Jer neke priče ostaju najljepše – baš zato što nikad nisu ispričane do kraja. 
ilustracija: moja |
- 11:18 -
Komentari (4) -
