Pjesme nam se vole

Pjesme nam se vole, pjesniče kad se moje u beskraju gube, tvoje traže njihov trag uzburkane misli, riječi usplahirene...sve na poeziju miriše između sna i jave... u jutrima raspjevanim...stihovi se rode zelena polja ...staze i puteljci...susrete pletu druga strofa, treći stih...mjesec žut kose mrsi u sjećanju, usred uvale duga uspomene se u gnijezdima broje u titraju srca, uzdahu duše boljka zaboli tvoj stih moju ranu vida stisnuto vrijeme, u sekundi godina u trenu ispisano slovo voljenja vole nam se pjesme, otkrivaju slova u tvojoj pjesmi ja sam skrivena moja pjesma tvoja pjesmu sniva... fotka: moja... Ne budi ranjiv na moje pjesme rođene pod krovom prastaroga bola u njima sam ogoljene duše olovkom slikala u njima sam svekoliko svoje sakrila javu i sve svoje snove gnijezdila bura mi je mati, otac lahor povjetarac na kamenu rođena, od grube, hladne stijene snove gradila udarcima teškim život me dojio dok nježnost sam svijetu darivala bez mjesečine neprospavanim noćima, osmijeh danu bez sunca crtala ne budi ranjiv na moje pjesme iz brazde bola, iz pukotine vriska iz očiju probdjevenih u noćima dugim iz bistrih kiša kojima su plakale zacijeljene nikad neću moći vedroj sudbini pokloniti.... fotka: moja...

- 18:23 -

Komentari (10) -

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.