I smokva mi je neubrana...

Dobro sam ja sebe upozoravala: ugledaj se u lastu, Lastavicu Vidi kako kilometre gaze Gogoo i Viatrix…. Pametni su to ljudi, o zdravlju vode računa... Dok su oni činili nešto dragocjeno za sebe, ja sam sjedila, masirala tipkovnicu, u tuđim stihovima otkrivala skrivenu ljepotu duše, uređujući zbirke, sve iz ljubavi…da iz ljubavi Ne žalim ni za čim, pomogla sam koliko sam umjela i znala, usrećila mnoge, neke do suza radosnica Sad sam tu gdje jesam…. tri puna puncata tjedna ležim u bolovima, blokade sam dobila, terapije se pridržavam, ali….bez učinka… ne mogu više smisliti sebe, ne poznajem se takvu…. navikla sam biti u dinamici, muvingu, navikla, ali situacija se mijenja, ne mogu objasniti kako sam tako iznenada klonula u bolove…. vjerujte mi jači su od onih kad sam rađala… Doktori kažu strogo mirovanje da se intenzitet bolova smanji…. upale su jake, živci uklješteni, leđa do bola bolna... Do povratka, do pisanja, do sjedenja do susreta na dragim stranicama blogova, vraćam se u mirovanje, i ovo malo sjedenja izazvalo je lavinu onog dobro poznatog jaukanja, jao, uuuuh, neeeeee, boooooli…. baš je odvratno, nikad nije bilo tako snažno…. sve zvjezdice brojim, nijednu ne preskačem… i smokva mi je neubrana... da mi nema cimera ni nju ne bi okusila... fotka: moja

- 09:39 -

Komentari (16) -

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.