Porečko crveno ruho

Kad god posjetim Poreč imam fotke za moju crvenu arhivu....:-)) fotka: moja fotka: moja fotka: moja fotka: moja

- 09:28 -

Komentari (7) -

30.05.2024., četvrtak

Ne daj se, moja ganeracijo

Neke stvari jednostavno ne zaboravljam o njima i ne pričam one su tu, provlače se kroz nabore duše i tu ostaju ne događaju se slučajno, nepredvidive su i utječu na mene, modificiraju perspektive, čini mi se da postaju navika. Nisu to nježne ružine latice to su nevidljive igle bodu, grebu, režu, produbljuju ožiljke od svega što je bilo, mijenjajući me zauvijek. S vremena na vrijeme u pomoć mi dolazi Vrijeme ono ne želi ništa mijenjati, ono iz rane poneku iglu izvadi, prisiljavam se pred svijetom i dalje pokazivati onu nesavršenu radost koja se iza zatvorenih vrata pretvara u bol. *** Riječi unutar škrinje sjećanja, isprepletene u prstima, nit misli ispod kože, zajednička mladost zarobljena između redova, riječi, note intonirane, poput milovanja, i goruće potrebe da se susret zrcali u osmijehu kad pitanje zatitra: gdje si mi generacijo odgovor izvire iz svakog otkucaja srca... oči te traže generacijo, ruke i dalje olovkom klize, sve je sklupčano, skutreno, skraćeno u riječima ne daj se, moja generacijo! fotka: moja

- 17:19 -

Komentari (6) -




29.05.2024., srijeda

Premalo za memoare

…od silnih strahova, strepnji, borbi i nadanja iz najskrivenijih dubina iznikli su stihovi kakvi god da jesu, bilježila sam ih i poslala povjerenstvima na nekoliko različitih adresa i za divno čudo prihvaćeni su i uvršteni u zajedničke ukoričene bukete ne znam se više radovati, sve mi postaje rutina srce, samo srce diktira, žao mi je ne slušati ga i ne bilježiti ga Hrvatski sabor kulture, Zagreb Vižinada, Versi na šterni 2024. Šarengrad, Udruga duša More na dlanu, Pula, Rovinj na listi izabranih autora sam ljubitelji poetskog izričaja upoznat će moj stih osobno ću izostati i s ovih svečanosti bit ću negdje u nekoj čekaonici moliti Boga, kumiti anđele da sve prođe kako treba pitala sam jednu mudru baku, zna li lijek za život mislila je, mislila i na kraju rekla: lijek za život ti je borba, stara moja uvjerih se u njezinu iskrenost osmijehom, unatoč svemu slijedio je još jedan stisak ruke koja mi uvijek daje podršku i ulijeva nadu … bojim se da će me izdati snaga da od mene više stiha neće biti osjećam, prestajem biti ona posebna ( tako me zovu prijatelji najbliži) Nisam više sebi svemir, ni centar svijeta nisam pitam se, zašto ni tugu više zagrliti ne znam ni sjetna više nisam, ni vjetru prijateljica ni za stih spasa se više ne hvatam oprost zaboravljam tražiti, a vječito sam ga tražila san ne krotim kao što sam ga krotila šarena laža prestala sam sebi biti osmijeh nisam, ni laka noć oluje sam srcu otela, nemam više takvu moć… postajem karirana zakrpa na kaputu vjetra postajem samo trenutak u vremenu srce urezano u kamenu tama koja u sebi stanuje život je tužni ton premnogo sam ljubavi ispisala ali nedostatno za memoare jedne posebne….( tako me zovu prijatelji najbliži)… idem dalje pa dok traje neka traje... fotka: moja

- 09:58 -

Komentari (8) -




28.05.2024., utorak

ja sam...katastrofa

broš mi je sladak ali fotka mutna....katastrofa dugo me nije bilo plovila sam morima borbe, prešla rijeku strepnje, plivala jezerima brige, hodala, tapkala uvijek na istom mjestu da sam oblak bila u kapima nade kišila bih da sam uragan bila sve dijagnoze koje dušu tlače, pomela bih da sam bar sunce bila ugrijala bih srca koja za milost ne znaju ja dišem, vjerujte mi dišem ali živjeti sam zaboravila cijela sam jedna katastrofa...eto fotka: moja ovaj tabletić, moj je sam sam ga naheklala kad za blog još nisam znala izvukla sam ga iz naftalina neka ga... neka i mene malo s vama ... fotka: moja

- 17:50 -

Komentari (10) -



<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.