Ne daj se, moja ganeracijo

Neke stvari jednostavno ne zaboravljam o njima i ne pričam one su tu, provlače se kroz nabore duše i tu ostaju ne događaju se slučajno, nepredvidive su i utječu na mene, modificiraju perspektive, čini mi se da postaju navika. Nisu to nježne ružine latice to su nevidljive igle bodu, grebu, režu, produbljuju ožiljke od svega što je bilo, mijenjajući me zauvijek. S vremena na vrijeme u pomoć mi dolazi Vrijeme ono ne želi ništa mijenjati, ono iz rane poneku iglu izvadi, prisiljavam se pred svijetom i dalje pokazivati onu nesavršenu radost koja se iza zatvorenih vrata pretvara u bol. *** Riječi unutar škrinje sjećanja, isprepletene u prstima, nit misli ispod kože, zajednička mladost zarobljena između redova, riječi, note intonirane, poput milovanja, i goruće potrebe da se susret zrcali u osmijehu kad pitanje zatitra: gdje si mi generacijo odgovor izvire iz svakog otkucaja srca... oči te traže generacijo, ruke i dalje olovkom klize, sve je sklupčano, skutreno, skraćeno u riječima ne daj se, moja generacijo! fotka: moja

- 17:19 -

Komentari (6) -

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.