Premalo za memoare

…od silnih strahova, strepnji, borbi i nadanja iz najskrivenijih dubina iznikli su stihovi kakvi god da jesu, bilježila sam ih i poslala povjerenstvima na nekoliko različitih adresa i za divno čudo prihvaćeni su i uvršteni u zajedničke ukoričene bukete ne znam se više radovati, sve mi postaje rutina srce, samo srce diktira, žao mi je ne slušati ga i ne bilježiti ga Hrvatski sabor kulture, Zagreb Vižinada, Versi na šterni 2024. Šarengrad, Udruga duša More na dlanu, Pula, Rovinj na listi izabranih autora sam ljubitelji poetskog izričaja upoznat će moj stih osobno ću izostati i s ovih svečanosti bit ću negdje u nekoj čekaonici moliti Boga, kumiti anđele da sve prođe kako treba pitala sam jednu mudru baku, zna li lijek za život mislila je, mislila i na kraju rekla: lijek za život ti je borba, stara moja uvjerih se u njezinu iskrenost osmijehom, unatoč svemu slijedio je još jedan stisak ruke koja mi uvijek daje podršku i ulijeva nadu … bojim se da će me izdati snaga da od mene više stiha neće biti osjećam, prestajem biti ona posebna ( tako me zovu prijatelji najbliži) Nisam više sebi svemir, ni centar svijeta nisam pitam se, zašto ni tugu više zagrliti ne znam ni sjetna više nisam, ni vjetru prijateljica ni za stih spasa se više ne hvatam oprost zaboravljam tražiti, a vječito sam ga tražila san ne krotim kao što sam ga krotila šarena laža prestala sam sebi biti osmijeh nisam, ni laka noć oluje sam srcu otela, nemam više takvu moć… postajem karirana zakrpa na kaputu vjetra postajem samo trenutak u vremenu srce urezano u kamenu tama koja u sebi stanuje život je tužni ton premnogo sam ljubavi ispisala ali nedostatno za memoare jedne posebne….( tako me zovu prijatelji najbliži)… idem dalje pa dok traje neka traje... fotka: moja

- 09:58 -

Komentari (8) -

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.