kad sjećanja plešu...

...gubili smo se na stazama slatkoće i osjećajnosti, srca su tražila uspomenama utočište bili smo zraka svjetlosti obasjavali svaki kutak duše, čineći da se osjećamo dragocjeno... svaka riječ je poput melodije tiho odjekivala u našim srcima ostavljajući neizbrisiv trag zajedništva... u naborima vremena nastaje nedostatak, kao rijeka koja tiho teče srcem duboka je praznina, odsutnost koja proždire... sjećanja plešu u svjetlu dana, a suze kvase dušu satkana zlatnim nitima i nadama sjećanja se pretvaraju u veo beskrajne nostalgije... riječi škrte su, ne mogu obuhvatiti odsutnost, niti ublažiti bol što se uvlači u dušu... postoji slast u sjećanju koja ostaje, tanka nit koja spaja duše u zapletu... nedostatak je jeka koja odjekuje u tišini, melodija koja se gubi među zvijezdama na nebu... u tvojoj odsutnosti postoji i živa prisutnost, koja obavija nas vječnom ljubavlju bez vela.... u odsutnosti, učimo ponovno voljeti, zagrliti voljenu osobu u spomen.... držimo se emocija, zajedničkih osmijeha, čuvam ih kao blago, u nutrini... nedostatak je rana koja ne zacjeljuje, u uspomenama utjehu nalazimo uspomene slatkoćom hranimo, u snažnom srcu vječno živimo... fotka: moja...ovdje zvijezde hvatam rukama

- 08:35 -

Komentari (13) -

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.