Vječna je...

Dišem...pišem...odškrinem prozor duše... sama sam sebi čudo... rekapituliram osjećaje, otkrivam se svijetu u svom izvornom obliku bez zadrške... razgrćem sebe, i nije me više briga kako ću biti shvaćena... najteže je bilo napisati i javno objaviti prvi post osjećala sam se poput pčele koja poklanja med... bezgranično se bogatstvo krije u svakoj riječi svaka ima značenje pjesnički izričaj diže je do trona kraljice ona sjaji tek onda kad se poput dobre prijateljice druži sa ostalim riječima i pretvara u slapove doživljaja koji putuju od čitatelja do čitatelja i izazivaju reakciju... osjećaj usamljenosti, sreće, očaja, strasti, nostalgije i zebnje tuge, čežnje, straha ali i ushićenja poput lavine se slijevaju u nas čitajući postajemo plemenitiji znam ljude koji su teški, apatični indiferentni na sve što se oko njih zbiva ali znam i to da sam osjetila njihovo buđenje kad sam im pročitala samo jedan svoj stih poezija je, poput ljubavi, v j e č n a ... fotka: moja...

- 09:15 -

Komentari (11) -

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.