Jutarnja tišina

...kao sunce kad topi santu leda, istina se razlijeva u toplini riječi, svijetlom u bistrini potoka, bistrog, čistog.... odraz neba je u njemu, odraz sunca, zvjezdanih noći, istine i snova sijali smo mostove vezu naših svemira gradili grickali trenutke susreta kao najveći sladokusci razbijale su se godine, mjeseci, dani i minute, sekunde u trajanju duge, vratila se čarolija, zagrlio osmijeh tvoj, zapalilo lice srećom, kucnulo slomljeno srce, ustalo umorno tijelo, krenulo putem pjesme... *** Godi mi, strašno mi godi jutarnja t i š i n a, duša lebdi, lakša je od maslačka, šetam uspomenama, listam već požutjele stranice ispisanog života i smješkam se.... A ti? Zašto si tako ozbiljan, rekao si da nam je bilo lijepo i da za slatke ludosti nismo bili krivi mladost je učinila svoje... fotka: moja

- 07:56 -

Komentari (14) -

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.