Prešutio si, oče

Htjedoh sve odjednom reći...napisati...ispjevati... toliko misli, osjećaja, želja nadanja, snova toliko riječi kojima bih izrazila taj uragan u sebi sve sam htjela, sve u jednom dahu zastadoh...zanijemiše usne srce se u grlu steglo iz svake pore moga postojanja vrisnu gromoglasna spoznaja nestade čovjek iz čovjeka ti si me, učio da su svi ljudi dobri da je svijet šaren buket dobrostivosti želio si da igra s lutkama bude mi kristal bezbrižnosti htio si da budem svila nježna ogrnuta svijetom povjerenja podrške i dobroga već na prvoj raskrsnici spoznadoh da najteže je čovjek čovjeku biti zluradost sam spoznala, osjetila patnju i bol u iskri plamičak, srećicu sam hvatala često svjesna da se već ugasio prešutio si, da je život minsko polje da čovjek znade čovjeku nečovjekom biti pod maskom licemjera se kriti prepun lomova, pogrešaka i grijeha prepoznala sam jednoga moja krvna zrnca su mu smetala zaboraviti nikad neću tvoje riječi govorio si i ponavljao često svijet je zdrava jabuka a sunce je samo jedno... čovjeka u oči gledaj, dijete griješit ćeš, život je kurva navest će te na grijeh priznaj i oprost zamoli bit ćeš čovjeku čovjek a ne sjenka njegova. ilustracija: net planeta

- 14:50 -

Komentari (11) -

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.