13.02.2021., subota
Moja JA i ja
|
... lete godine kao podivljale oluje na valovima uzburkanog mora odlaze u suton kao sunce u smiraj... Došla je meni moja JA ( ona koju u sebi nosim i koju samo rijetki poznaju)... došla je da riječ ljudsku jedna drugoj da podarimo... iskreno, iz duše i srca. ...vidim umorna je, za moj umor ne pita...zna me dobro... zahvalna sam joj za sva jutra kojima me budila, za svaku zraku sunca usmjerenu u moje buđenje... za svaki djeličak mjeseca na kojem sam sanjala svoj san... za svaki titraj zvijezde kojeg mi je na jastuk razlila... ali i za mnoge korake teške koji otežavali su mi disanje... Zna Ona da pod ovim nebom imam misiju ... zna da bljeskalice sreće kojima me podarila nosim kao amajliju, da me čuva od snažnih vjetrova i oluja... slala mi je slova kojima sam krpila poderanu košulju života... poslala mi je mnoge pjesme...još teku srcima onih koji me vole... ponekad je bio potreban odmor jer i riječi su me znale zaboljeti... i sve je tako prolazilo, priznaje Ona i bez obzira kako je bilo njoj ili meni, mi smo zajedno... slušale smo ptice pjev, žutom jaglacu i ljubici poslije zime radovale smo se istim žarom... ljeto je samo naše bilo, jesen je donijela nove slikovite rime života... i zima je već nebo mi je pahulju na rame poslalo u ruke je uzeh, znam, rastopit će se u trenu... zaplakah... tako je topla bila... znak voljenog srca mi je donijela... ....danas mi pjesme nema... stislo se srce, njeno i moje, bonacu čekamo i buđenje sebe iz krletke sebe ka suncu da se vinemo... sve ovo važno nije...važno je samo da smo se slatko ispričale moja JA i ja...moja JA i umorna ja... 
ilustracija: net planeta  |
- 16:05 -
Komentari (15) -
