04.02.2021., četvrtak
Iz spomenara prohujalih nadanja
|
...savladana umorom olovnog dana velom sjećanja život krunim zaustavljeni koraci bole a sve već miriše na proljeće prisjećanje u pomoć zovem iz zakašnjelog pupoljka nada procvjeta *** ...umrla sam u laticama jednog proljeća nakupinama laži posuta u sredini skicirane rečenice kojom sam roman života pisala umrla sam u uspomenama moleći se za sve one koji su me zaboravili u molitvi da se sami ne zaborave i slome umrla sam zbog onih koji su se kleli da će me čuvati u najskrivenijem kutku srca kao najdragocjenije svoje... *** u promuklim jecajima borila sam se sa propuštenim iluzijama bježeći od istine dozivajući mlake snove sve je bilo, sada više nije (pluskvamperfekt je ipak pretprošlo vrijeme)... *** umrla sam u dalekim mislima uvenula sama na pohabanim rubovima stvarnosti, moleći srebrno nebo boje nježnosti da u kovitlacu bure mogu sahraniti sebe i čežnju skrivenu u spomenarima prohujalih nadanja... ( hvala na pitanju zdrava sam i sretna presretna što još uvijek u sebi imam one koji su me zaboravili ) 
ilustarcija: net planeta  |
- 09:44 -
Komentari (15) -
