*** Kad se pjesničke duše sretnu...
(neka ostane sačuvano)
Jedne godine davne kad sam u labirintima virtuale srela prijatelja, pjesnika čiji su koraci odmaknuli od rodne grude
srce je ostalo u zavičaju
ON:
Već se dugo nismo na ovoj strani sreli.
Ti si valjda bila, ali nisam bio ja..
valjda će se ustaliti puti, na raskršćima ostajat će senj.
Kad se ne sretnemo u lutanjima našim,
kraj senja krajputaša izrasti će grm,
barem divlja ruža ili možda nar.
Uberi cvijet sa njega, to ti je moj dar.
ONA:
Nije me bilo, i mene su odnijeli putovi
na mnoge poznate i nepoznate strane ...
na svakoj me netko čekao cijelim svojim bićem,
sretnom dušom i srcem radosnim
usput sam ubirala riječi koje su ljepše od bilo kog cvijeta...
prepisala sam ih, pohranila od njih se nikada ne odvajam.
pozdrav iz zavičaja, danas ledom okovanog
ali uvijek srca topla za prijatelje drage...
ON:
Hvala ti draga, u ovoj pustinji bijeloj
pronaći plamen rodne grude prava je gozba.
Neka te versi poput zvijezda obasjavaju...
ONA:
Izađi,
tragove koraka u snijegu bijelom ostavi...
srce nacrtaj
prepoznat ćeš svoj zavičaj... oblik srca ima...
ilustracija; net planeta
***
Poezija je tiha aktivnost koja odgovara mojoj prirodi.
Pišem na standardnom hrvatskom jeziku ali i na dijalektu.
To je jezik mojih predaka, sa svojevrsnim osobitostima,
meni veliki izazov i zadovoljstvo
kad otkrivam koliko se bogatstvo u njoj krije.
Cakavica mi svojom sonornošću otvara mogućnost lakšeg poniranja u sebe,
znam reći da mi pomaže zaviriti
u najskrovitije kutke srca
iz kojih suncu otkrivam najsuptilniju sebe.
Pišući na cakavici odužujem se svom gradu
koji mi je uvijek mnogo davao,
ja ga opjevavam u svojim stihovima,
stihove okrećem vremenu i prostoru.
Ponekad mi se čini da mi riječi uvijek nisu prave i na pravom mjestu,
ali da nije tako, ja ne bih bila ja,
a moje bi pjesme ostale treperiti u zraku
negdje na pola puta između mene i onoga tko ih želi i očekuje
S ljubavlju pišem,
poezija mi dobrostivo vraća,
ja ostajem u potpunosti ispunjena.
ilustracija: net planeta

|