16.04.2020., četvrtak
Biserna školjka - iz škrinjice sjećanja
| Tamo neke davne godine Gospodnje 2005. na velika vrata u moju kuću ušlo je njegovo veličanstvo r a č u n a r. Moji ukućani oblijetali su oko njega kao muhe na g...(upssss, sorry).Meni je, osobno, to bilo samo još jedno mjesto s kojega moram brisati prašinu. Ali, srećom, uvijek postoji ono ali, umjesto krpe za prašinu ubrzo sam u ruke uzela miša. To je bio svojevrsni šou u kući. Miš je bezglavo skakao po monitoru. To je trajalo jedno kratko vrijeme ( uporna sam, to mi je jedna od 1000 mana).Malo po malo obuzdala sam miša, savladala osnove elektroničke pismenosti, bila sam samouka... Zavirivala sam u svakojake kutove, listala stranice, portale, skakala sa sajta na sajt, ma gdje sve nisam bila. Lutajući tako labirintima virtualnog svijeta, ni kriva ni dužna upala sam na jedan portal ( neću ga ovdje reklamirati iz poštovanja prema ovom portalu koji mi sada pruža utočište i siguran bijeg od sive svakodnevice.). Blog BISERNA ŠKOLJKA otvorila je vrata samo mojeg svijeta, trebalo mi je mjesto gdje ću ispisivati dušu pretvarajući je u stihovne forme. Preko 1700 blogera i ja među njima. Mnogi su još uvijek aktivni, mnogi su i na ovom blogu, sa mnogima sam u kontaktu, ostvarila sam divna prijateljstva, nezaboravni su susreti diljem Lijepe naše, pjesnički festivali, susreti, otvoren put do mnogih natječaja i nagrađenih pjesama. Ne sjećam se da mi se dogodio neprijatan trenutak, neprijatno je bilo samo saznanje da su blogovi nestali i da se moja BISERNA ŠKOLJKA izgubila, da je potonula u podmorjima virtualne zbilje. Tekle su rijeke kreative, tone pozitive, nebrojeno mnogo različitosti, sve na jednom mjestu.Uživala sam u svemu i svakome, bila sam blogerica ravnopravna sa svima, imala sam svoje jato na koje sam uvijek mogla računati. Mnogo sam pomoći dobila kad se pojavio neki problem tehničke prirode, preskromna su bila moja informatička znanja. Iz tih vremena u mojim zbirkama pohranjeni su stihovi blogera prijatelja koji su mi bili najbliži i nadraži...prelijepo iskustvo koje se ne zaboravlja.Nisam trebala kriti svoju samozatajnostm, blogeri su me prihvatili takvu kakva jesam, uzvraćala sam dobrim kad god sam mogla i znala, uspjela sam, blogirajući postala sam sama sebi čudo. Moja BISERNA ŠKOLJKA bila je i blog dana i blog tjedna i blog mjeseca, nagrađena printerom kojeg sam poklonila. Kako je vrijeme odmicalo osjetila sam potrebu otvoriti još jedan blog. Bio je to blog mojih učenika gdje su djeca prezentirala svoju kreativnost. Bili su dragi, čuvali su svoj blogokutak, ja sam samo uskakala u pomoć kad su oni pomoć zatražili...prelijepa iskustva, draga sjećanja. Sad s ponosom mogu reći da sam i ja u školu za život ugradila mrvicu sebe i da se moji učenici sada lakše snalaze na fakultetima ( neki su i predavači, asistenti, imam i jednog docenta koji je bio mali bloger u bezgraničnom virtualnom svemiru. **** Zašto sve ovo pišem? Pišem iz jednog jedinog razloga, pitam se jesam li dovoljno sebe sebi poklonila, jesam li druge i različite dovoljno uvažavala. Kad budem sama, sebi ću dati odgovor bez zadrške. Ako sam u nekome ovim mojim postom probudila sjećanja na neke njegove početke, bit će mi drago, bit ću zadovoljstvom ispunjena. Ako nisam, nije važno, znam da ćete i vi kad, tad osjetiti potrebu za rekapitulacijom svojeg blogiranja... 
ilustracija: net planeta |
- 17:58 -
Komentari (5)
