16.04.2020., četvrtak
Iz škrinjice sjećanja
| Znala je da će ga naći na starom vezu na morskoj hridi, uvijek je volio to mjesto pogleda odsutnog daleko prema pučini prebirao je sjećanja pitala se,da li je ona još u njima? Njen hod ne primjećuje škripu oblutaka pod njenim koracima ne čuje ni haljinu lepršavu s kojom se vjetar s pučine poigrava Zastala je ...očarana njegovom mirnoćom lice mu je isto, prepoznala bi ga u najmrklijoj noći među tisućama slučajnih prolaznika i čuperak, onaj čuperak nemirni, što mu je padao niz čelo, sada je osijedio zadavao mu je problem dok je jednadžbe rješavao i potajice ispisivao ceduljicu s njezinim imenom Poželjela je javiti mu se htjela je izgovoriti nekoliko riječi preduhitrio ju je, okrenuo se, pogledi se sreli to lice njegovo, tugaljivo i glas tihi, stidljiv, sjetan progovori šapatom Bože, pola je vijeka prošlo svaku sam nadu izgubio da ću te ikad vidjeti uvijek ti je pogled bio bistar, oči još kradu moru boju kao u nekom monologu, a ona, zanijemila, samo je dala znak da ga prati. Gorka je njegova istina, a ni njena nije ni mlijeko ni med život ih je drobio, njega je slomio ona se inati životu slamčicu sreće hvatala u plamičku koji se ugasio prije paljenja Pričao je, netremice ga je slušala, u glasu mu je titrala gorčina, riječi bolne lice u grču, suza ga je izdala, sve je razumijela - Zašto je sve tako moralo biti, nisam te nikad htio povrijediti... *** Otišla je kao sjena, tiha i plaha još odzvanjaju njegove riječi hvala ti, što si mi se u srcu gnijezdila... ostao je na starom vezu preslagivajući kockice mozaika što su mirisale na nevinu ljubav iz srednjoškolskih dana 
ilustracija: net planeta |
- 09:42 -
Komentari (4)
