SUCK MY SCARS

U nedjelju je bila godišnjice Neverminda. Nije mi se dalo pisati post. Jučer sam planirala, ali bila sam iznervirana zbog toga što ljudi toliko osuđuju Courtney bez razlike. Naspavala sam se i sada sam odmorna. Nakon dugo vremena. Svirala sam i sanjarila, kao pto i obično radim svako popodne. Kada sam se probudila stara je rekla da ću se ljutiti. Nisam znala zbog čega. Da, kupili su bicikle, mada ih već imaju. Ja bass gitaru nemam. Zapravo, ja bass gitaru JOŠ (naglašavam još) nemam. Imat ću je. Moram je imat. Ili Hello Kitty strat. Ali to mi je mal glupo budući da strat već imam. I sama sam ga sličicama pretvorila u moj costum Hello Kitty, Kurt Cobain strat i poseban je. Uglavnom, post o Nevermindu. Moje mišljenje o Nevermindu. Albumu kojega sam toliko voljela. Albumu koji sam neprestano slušala i albumu koji više ne slušam. I kada razmišljam, to nije tako loše. Pjesme su super, pjesme su savršene. Ali kada su izvedene live. Produkcija je usrala cijeli album i cijeli trud. Mix je usrao album i trud. Pa eto, moje analize pjesama.

Smells Like Teen Spirit
Ta mi se nikada nije sviđala. Da refren, da za svirati, da live ako sam raspoložena. Solažu sam naučila svirati tako da sam sanjala. Ne shvaćam cijelu strku oko te pjesme. Jer nije ništa posebno. Ima puno, puno boljih radova od te pjesme. Čak i tourette's više cjenim od Teen Spirita. Možda bi ovu pjesmu više cijenila da nije tako popularna, ali ne znam, stvarno ne znam. Da budem iskrena, nikada je nisam voljela. Čak ni kada sam počinjala slušati bend. Kada sam u 6. razredu javno priznala svoju ljubav prema Nirvani jednostavno me više privlačila Milk It i HSB. Teen Spirit, nikada. I produkcija je smeće. Totalno bezveze. Kako bi Kurt rekao, slatkasto dupe.

In Bloom
Ovu isto ne volim. Ovu ne volim čak ni live. Najgora Nirvanina pjesma. Definitivno. Dobro, Nature is a Whore, taj dio je super. Ostalo je sranje. Dobro je to da se mogu bacati okolo dok je sviram i solo je lud i sve to. Ali ne volim je i nikada je nisam i nikada je neću voljeti. Ima nešto tkao odbojno u njoj,

Come As You Are
Dugo mi je trebalo da otkrijem tajne gitarskog zvuka u ovoj pjesmi. Small Clone chorus je zaslužan za sve. Small Clone chorus je super. Jedva čekam da ga kupim i da ovu pjesmu ljepo sviram. U zadnje vrijeme mi baš dobro sjeda. Mada verziji s albuma opet moram dati crveno svjetlo. Tazlog - produkcija. Moje osjetljive uši to loše probavljaju. Ima savršenih live verzija. Obožavam je live i nikada mi je nije dosta. Obožavam se svirati, to je takav užitak. Nikada mi nije dosta sjebane verzije iz Paradisa. Također to je vjerojatno prva pjesma od Nirvane koju sam uopče čula. Prva je kojoj sam znala ime i melodiju i riječi. Nju slušam i volim otkada znam za sebe. I u vrijeme preziranja Unpluggeda nju sam uvijek voljela. Ali opet, nikada verziju s albuma.

Breed
Jedna pjesma na kojoj ne mogu naći manu. Dobro, mana su riječi. Ali čak i produkcija odgovara. Ta energija. Oduvijek me tjerala da se bacam po sobi. Ja volim tu pjesmu. Volim je slušati live jer uvijek je nešto posebno. Volim ga gledati kako svira solo za tu pjesmu jer se baca po podu. Također ne znam (još) svirati solo. Solo koji toliko volim jer je tako nesavršen i sjeban i tjera na bacanje po podu. Pjesma diže, veliki plus.

Lithium
Ona se svima sviđa. I nerado priznajem da se sviđa i meni. Obožavam je u svakom pogledu. Riječi, pogotovo onaj dio kada govori kako usprkos svemu neće puknuti. T o je ono s čime se ja poistovjećujem. To je ono savršeno. Plačem dok ga gledam kako ju svira. Obožavam ga slušati. Ali opet, sve je to super, sve je to savršeno - kada je live. Producija ju je usrala. Ali malo, stvarno malo.

Polly
Za nju je Bob Dylan rekao da Kurt ima srca. Ta pjesma je tako tužna. Ta pjesma je tako dobra, čak i u usranoj produkciji albuma. Mada mi se u početku nije sviđala. Sada je neizmjerno volim. Volim igtaru s 5 žica na kojoj ju je svirao. Volim glas i volim neuštimanost te gitare na kojoj ju je svirao jer pokazuje da ništa nije savršeno. Najbolja izvedba te pjesme je, dakako, live u Cactus Clubu 1990. Moćna, mada je i ova, akustična, super.

Teritorrial Pissings
Bez mane. Ijedne. Super je. U svakom pogledu. Sjećam se dok sam još imala bend i trebali smo svirati tu pjesmu. I Stjepan je u početku pjevao. I ja sam obično pjesmu završavala tako da sam se bacala po podu kako me glazba ponjela. Onda ju on nije mogao pjevati zbog toga što si je umislio da ima kao neki glas. Ionda sam ju ja počela pjevati. Ja ne znam pjevati. I sigurno je zvučalo grozno. Ali dok sam se derala refren pjesme i udaraka po gitari skoro mi je pukao glas. I onda sam možda shvatila kako mu je bilo svirati je. On ju je svirao na zadnjem koncertu. I pjevao. Dok mi se glas gubio. Tu nema gubljenja glasa. Ali ima bijesa, energije, napada na društvo i svega. Može se osjetiti sve Kurtve ojećaje koje je imao dok je radio na pjesmi. Neizmjerno je volim.

Drain You
Na Nevermind DVD-u Butch Vig je pričao o tome kako je Kurta tjerao da ne znam ni ja koliko puta svira taj dio na gitari da bi imao hrpu gitarističkih dionica. Produkcija mi se ne sviđa, ali to je jedna od pjesama koje uvijek mogu slušati i neprestano mogu slušati i uvijek će mi se sviđati. Osobno preferiram live verzije iz 1993. jer nisu usrane očajnom produkcijom.

Lounge Act
Meni najdraža pjesma s cijelog albuma. Mada preferiram prvu verziju. Ali ovdje se sve poklopilo. Produkcija zapravo savršeno odgovara takvoj pjesmi. Bass dionica razjebe mozak i uvuče me u potpuno drugi svijet. Mogla bi je slušati stalno i nikada mi ne bi dosadila. Posebna je na neki način jednosavno je najbolja.

Stay Away
Pjesma - užas. Možda čak gora i od In Bloom. Ne volim je. Jako je ne volim. Grozota.

On A Plain
Znala sam tonuti u te depresije koje su trajale mjesecima. Crne rupe iz kojih se nisam mogla izvući. Mrzila sam se, a opet sam se voljela više nego što sam voljela ljude s kojima sam išla u školu. Zapravo, to raspoloženje je trajalo cijeli 7. i 8. razred. Kada sam promijenila školu i kada sam se osjećala posrano i jadno i kada nisam htjela ustati iz kreveta. I onda sam slušala ovu pjesmu. I jako mi je prirasla srcu. I jako je volim. I riječi su super. I svaka pohvala. I produkcija je sranje.

Something In The Way
Sve pohvale. Čak i produkciji. Mislim da govori dovoljno. I da, opet se vraćam u 7. razred. Jednostavno flashback. Osjećam se opet kao onda. Grozno. U školi užas, kod kuće isto. Samo dernjava. Ja i brat još uvijek djelimo sobu. Povećana dernjava. Ja bez privatnosti i samoće za kojom žudim. Moj unutrašnji svijet se raspada. Slušam tu pjesmu i zamišljam kako sam ja ispod tog mosta. Tog mosta, koji izgleda tako bolesno. I pada kiša i tmurno je, a opet mije bolje nego u toj školi i nego u sobi s bratom. Na sreću, više nije tako.

I šta je bilo u tom albumu šta je promijenilo cijelu generaciju? Jedna bend, jednim albumom je potaknuo revoluciju koja i danas užasno utječe na glazbu. Bila je dovoljna jedna pjesma koju ne volim i sve se promijenilo. Da je sada 1991. vjerojatno ne bi bila jedna od obožavateljica benda. Ali nije. Vrijeme se promijenilo i to možda mjenja i cijeli album. Ne vjerujem da bi bio tako uspješam da je objavljen sada. Sada nismo u vremenu kada ljestvicama vladaju muški macho kreteni. Onda je Nirvana bila dašak nečega drugačijeg. Kurt je svirao u haljini i bacao se u publiku i bubnjeve. Zaustavljalo je pjesme na polga iz glupavih razloga i tako to. I to ih je činilo super. Nažalost, to se na Nevermindu ne vidi. Riječi pjesama jesu super, to stoji. Sva genijalnost pjesama, nikada je neću poricati. Ali pretjerivanje je ovo nazvati najboljim albumom jer pokraj In Utera zvuči smiješno. Kao da se Kurt išao malo zajebavati. Ali nije. On je u ono vrijeme htio snimiti takav album. Mada je kasnije poricao, on je htio da album bude uspješan kao što je postao. Samo, on nije vjerovao da će postati. Možda je baš to Nevermind učinilo posebnim. Ne znam.