SUCK MY SCARS

Ovaj post je zapravo svađanje sa samom sobom. To sam napisala jučer u dnevnik kada me malo uhvatila depresija. Uglavnom, nisam pisala 100 godina jer nisam znala o čemu. I može da je eto vrijeme da ipak nešta napišem i evo. Ovo sam jučer napisala u dnevnik:

MOGUĆA IMENA ZA BAND:
Violet Riot
Violet Power
Aneurysm

Otkada sam u bandu razvila sam kreatvnost na jednu veću razinu i imam dosta ideja za pjesme, ali nažalost ih ne zapisujem pa se onda sve to pogubi negdje u mislima i tako. I ne znam hoću li imati, ne znam hoće li ovaj band biti, ali jednom moram imati pravi RIOT GRRRL(da Kurt, riot grrrl) band koji će se boriti za ženska prava i protiv ustroja ovog svijeta i protiv onih glupih nauljenih muških svinja koji te samo žele na krevetu sa raširenim nogama i očima kako stenješ na njihove jebene mišiće od kojih ti se zapravo povraća i koji te žele vidjeti kako stenješ na njihovu veličini i koji žele da tvoj život do kraja bude posvećen pušenju njihovog kurca. Želim imati band koji će se pjesmama boriti protiv toga (mada sam zasad napisala samo jednu pjesmu protiv toga) jer to je možda jedini način da kažem šta mislim jer znam da riječima to nekom ne mogu reći nego da, da ja to moram u pjesmi jer je to jedini način na koji se recimo mogu izraziti ljudima koje ne poznajem. U glazbi većina dobrih tekstopisaca su žene, uostalom, berem meni. Možda je 5 dobrih muškaraca, ostalo su žene. Ima i dobrih muških, ali oni su onda ili feministi ili pederi ili jednostavno ljudi koji shvaćaju ili totalno drugačiji od drrugih ili jednostavno nisu mogli podnjeti teret svijeta i života pa su se ubili (da, pizdo, ti spadaš tu i zato šuti i jebi se i volim te i mrš i daj mi da te zaboravim i ne želim te zaboraviti i mislim da ću te uvijek voljeti i uvijek ćeš biti uz mene, ali jebi se. Volim te i jako te volim i stalo mi je do tebe i previše te volim). Dvojica od mojih najdražih izlazili su s Courtney Love. Kurt Cobain (da, pizdo - ti) i Billy Corgan.
Ali nemam ja psihološki profil nekoga ko se bori za svoja prava. Imam ideale koje sljedim i imam svoje čvrsto stajalište, ali nisam ja ona koja se bori za sebe. Nisam dobra na riječima i neugodno mi je raditi hrpu stvari (kada sam sama, u društvu mogu) i previše sma nesigurna u sebe, mada to pokušavam sakriti, ali ne vjerujem da mi ide. Skoro pa da mi je neugodno disati. I čekam da lanac popusti. I najgore od svega mi je to što sama držim taj lanac i sama se gušim vlastitim ograničenjima svoje osobnosti. Rijetko sam dobro raspoložena, mada sam opet u isto vrijeme prilično često dobro raspoložena. Ne snalazim se među ljudima s kojim se ne družim i čudna sam opčenito ukljućujući i to da sam u zadnje vrijeme u nekom čudnom razdoblju. Nikada se nisam osjećala ovako predivno, a opet se nikada nisam osjećala ovako ružno. Osjećam se kao da sam korov koji sam sebe uništava. Život je sve šta imam i život je sve šta trebam uništiti. Samu sebe. Rodi se, živi, umri. Da, da život je kao neki dar - poljubi me u dupe, moš mislit. Možda ne cjenim živt dovoljno, ali opet ima u meni bar malo nade, e jebig šta se može, nisam potpuna depresivka mada bi hrpa ljudi jednostavno voljla da se ubijem da sami sebi onda govore kako su bili u pravu i kako su uvijek znali da će se to dogoditi. E neču nikome pružiti tu čast i neću tu nikome dopustiti i ne namjeravam pokopati samu sebe, ne još, ne sada, ne danas, ne ovaj tjedan, ni ovaj mjesec, čak ni godinu. Ima veremena do moje smrti. Nisam još u četrdesetoj. Osjećam se kao da sam sastavljena od djelova same sebe koji zajedno nejdu baš najbolje i zato ne funkcioniram. Ne želim se promijeniti, a ponekad mi ta moja osobnost i mjenjanje raspoloženja i sve te moje mušice jednostavno idu na živce i to jako. Ali jebiga, proći će...