SUCK MY SCARS

Ja sam osoba koja je samu sebe odbacila od svijeta i svjesno već godinama odbijam živjeti u ovom svijetu. Nisam dio ovog svijeta i ne želim to bit. Biti dio ovoga svijeta za mene prestavlja moju duševnu smrt. Da se uključim u ovaj svijet ja bi se pretvorila u iste one bezdušne osobe kakve ne podnosim. Da nisam drugačija, ja bi bila kao oni - isprazna, glupa i prazna izunutra. Da nisam drugačija od njih možda bi bila sretnija. Da živim u neznanju, u iluziji koju su mi drugi stvorili. Ne, stvarnost za mene odavno ne postoji. Prije par godina svjesno sam se odlučila ograditi od svijeta i ne dopustiti ljudima da uđu u moj svijet. Jer moj svijet je bio sav moj život i nisam se htjela uništiti. Nisam htjela prestati živjeti. Onda sam jednu osobu djelomično pustila u svoj svijet, onako samo površno. Osobu kojoj nisam trebala uopće dopustiti da me imalo upozna. I ne mogu reći da me baš jako dobro poznavala, ali ipak je znala moje slabe točke i znala me je povrijediti. Ah, da taj jebeni 7. razred. Razdoblje očaja. Kada sam se od svijeta degradirala na nivo fetusa. Razdoblje depresije. Uzrokovano time što me osoba za koju sam mislila da mi je prijateljica počela vrijeđati i ponižavati i sve to kako je već išlo, ugalvnom ne volim pričati o tom. I tako uspjela sam ponovno izgraditi svoj svijet. Kako sve već ide u razdoblju depresija ja sam ne kreativnom vrhuncu. Neke od svojih najboljih fotografija (koje sam nažalost izgubila) snimila sam za vrijeme depresije. Također sam za to vrijeme napisala neke od pjesama koje su čak relativno i dobre (riječi), a i napradovola sam u glazbenom smislu. Točinije u tom 7. razredu sam tek počela svirati i power chordove sam brzo naučila i cijelo vrijeme sam ih svirala. Čak sam se mislila i početi baviti skulpturom, ali za to nisam imala živaca. Više sam imala neke "umjetničke instalacije" po sobi koju sam djelila s bratom. Naravno, sve je uništeno baš iz razloga zato što sam sobu djelila s malim bratom pa je njegovim prijateljima bilo zabavno to uništavati. Uglavnom, to me izvuklo van. Barem malo. I nisam bila toliko depresivna. Jedno vrijeme sam čak bila i prilično zadovoljna sobom (koliko je za mene uopć moguće biti zadvoljna samom sobom). Ali onda je ta osoba opet htjela biti moja prijateljica. Kraj 7. razreda, dakle. I budući da su starci srali kako sam stalno sama u sobi tak sam ja počela izlaziti i to sve opet. Samo se nikada više nisam otvorila, nimalo. Ubrzo je, uostalom, sve bilo po starom. Zapravo mislim da to ljeto uopće ne bi izlazila da nisam počela pušiti. I vani mi je bilo zabavno jedino zbog cigareta. I išla sam van jedino zbog cigareta kada sad malo bolje razmislim. Jednostavno zbog cigareta mi nije bilo dosadno. Bar to zaključujem čitajući stare dnevnike. A tamo pišem jedino o tom koliko sam cigareta popušila koji put. Kada sam jednu večer popušila dvije kutije (bili smo na pijanoj, a tamo je jako dosadno) starci su me uhvatili i stavili me na jedan dan u kaznu. Kada su me ove zvale van ja sam rekla da sam u kazni do kraja tjedna jer mi se nije dalo ići van. Kada sma opet izašla opet sam izdimila 2 kutije i to svjesno jer sam znala da će me starci provjeravati. I opet je sve postalo po starom, vrijeđanje mene glavna zanimacija, ah da. I opet sam bila u kazni. Do kraja praznika, na moju sreću jer sam i htjela biti u kazni. Jer kada bi rekla da mi se ne ide van nego da želim ostat kod kuće odmah je na to padala hrpa uvreda i tak toga, ne želim i nikada neću reći šta je točno bilo, toliko se čak ni preko bloga ne mogu otvoriti (a preko bloga se najlakše otvaram). I tako 8. razred je počeo tako da sam bila jako sretna i jako sama. U školi sam se osjećala zgaženo, jadno, jako, jako depresivno i to sve. Ali kod kuće je opet cvjetao moj umjetnički život i bila sam okupana time i jednostavno presretna, ali opet u isto vrijeme sam bila užasno depresivna i htjela sam se ubiti. Posvađala sam se s cijelim razredom budući da su ove 2 s kojima sam izlazila preko ljeta a i išla u razred okrenule cijeli razred protiv mene.
Također sam u to vrijeme u školi sasvim slučajno upoznala jednog dečka koji mi se činio jako dragim i simpatičnim. Onako, na svijetu postoji par osoba koje me mogu natjerati da pričam i on je bio jedan od njih. Naravno, nije išao samnom u razred. Imali smo neiscrpne teme za razgovor i sve to kak već ide. I bili smo na neki način prijatelji. Čak je za Cobainovu 10. godišnjicu smrti obukao Nirvana majicu mada nije slušao Nirvanu i onda me je dolazio ispitivati jel znam čija je godišnjica smrti i tako to. Onako, bio je jedina osoba s kojom sam još koliko-toliko razgovarala. I sviđao mi se i to jako. I naravno, od toga nije ništa bilo i ja sam prvo bila u depresiji, a onda sam i zaboravila na njega. I tako je 8. razred na moju veliku sreću završio. Bilo je to isto prilično plodno razdoblje, umjetnički plodno. I eto mene u srednjoj školi. Nesretna, osamljena i jadna. U početku mi i nije bilo tako loše. Onako, zbog cigareta je sve bio zanimljivije. Ali onda sam i počela pušiti u kafićima i otkrila sam da mi dim smeta pa sam prestala. Kada sam prestala pušiti još više sam se odvojila od ovih iz razreda. Mada sam opet počela panično bježati od svijeta i ljudi oko sebe i počela sam dizati ograde višenego ikada prije. I nisam davala ljudima da me upoznaju. I eto, od onda o meni oni imaju mišljenje kakvo imaju. I eto, u početku mi nije smetalo. Ni sada mi ne bi smetalo da me ne tjeraju da pirčam s njima o tome. Neka oni mene ogovaraju po strani. Samo neka ne žele pričati samnom i neka me ostave na miru i ja sam zadovoljna. No da, vratimo se 1. razredu srednje. Prvo polugodiše je završilo i na kraju 3. mjeseca ja sam se opet (ne znam ni zašto zapravo) počela družiti s onom istom osobom iz osnovne. I mislila sam da mi je prijateljica i sve to. Čak me nije ni stigla početi vrijeđati ni ništa, ali jednostavno sam osjećala da mi baš to ljudi s kojima sam se družila nisu prijatelji. Uostalom, to razdoblje eto, postoji i na blogu, pisala sam blog u to vrijeme - dakle 5. i 6. mjesec. I eto, u 7. sam onda sasvim slučajno upoznala svoje sadašnje prijatelje. I evo, sad sam vam možda (ne znam šta sam vam rekla, a šta ne) dopustila da me još upoznate. I eto, da ne osotavljam ovo kao komentar na onaj svoj post od jučer ja sam napisala ovaj post. Jer lakše mi je napisati nešta nego to reći.
Inače, danas je bio bazveze dan. Onako, apsolutno mi se jebe za to jel je Gotovina uhićen ili ne. Totalno mi je svejdno i svi me gledaju kao da nisam normalna kad to kažem. I eto, više me ne vrijeđaju u školi. Bar ne na način kao prije. Sada je bolje. I nisam toliko depresivna. Ali nažalost, nisam ni toliko kreativna. Ne sjećam se kada sam napisala neku pjesmu koju nisam bacila nakon 5 minuta. Sada samo pišem glazbu. I više nemam ideja ni materijala za "umjetničke instalacije" po sobi. Ne znam šta da još napišem. Idem oprat kosu i tako to.