|
Eto, sve je tako dosadno i obično. Ljudi oko mene se ne znaju zabavljati i ludim. Zatvorena sam u ovu učionicu, a gore mi je nego u zatvoru. Svi se smiju na neke glupe fore koje bi kao trebale biti smješne. A nisu smješne - isprazne su i glupe. Svijet je očajan. Mrzim ljude. To su tako podla, ljigava, bezobrazna i jadna bića. Ne svi, ali većna. Tako su nekako bezdušni. Ima ih toliko, toliko puno bez duše. Eto i odgovor Hinduistima na to kako ima sve više i više ljudi ako se samo stare duše reinkarniraju. LJUDI SE DANAS RAĐAJU BEZ DUŠE. Duša više ne postoji. To je ono nešta šta su ljudi prije imali. Danas je to izgubljeno. I svi su isprazne osobe bez osobnosti. Svi samo sljede jedni druge i povode se za nečijim glupostima zato što samo žele biti prihvaćeni i popularni. Gade mi se takvi ljudi. Idu mi na živce. Isto kao i ova glupa profesorica koja se tu smije nekim glupostima. Joj, izludit ću. Moram izdržat još 5 minuta.
Eto, tako se ja zabavaljam pod fizikom. Ne kužim kako se zadatci rješavaju ni ništa. Onako, samo zujim. I sjedila sam s Ogyem i onda je i on počeo ispitivati o samoubojstvu. OH, ISUSE JEBENI KRISTE SVEMOGUĆI zašto me toliko pate s tim?!?!!
Ne sjećam se nijednog dana da me niko nije s tim mučio. Par zar toliko izgledam kao osoba koja samo misli na samoubojstvo? (Dora, ako ovo čitaš ajd mi please odgovori)Zar tako podsjećam na neku narkomanku koja jedva čeka da se nafiksa? Jesam li stvarno toliko jako depresivna i izgledam li kao osoba koja nikada nije bila sretna? Dobro, u školi možda da. Ali ipak ne toliko. Ne toliko da me stalno s tim zajebavaju. Svaki da, apsolutno svaki dan. Počne ići na živce, mada se uvijek dobro nasmijem kada me tako nešta ispituju. Ali ne znam, zašto uvijek ja?!?!?! OK, slušam Nirvanu i istina je da nekada onak, kada mi nešta ne ide kažem ubit ću se. Ali ja ne mislim ozbiljno. Ako slušam Nirvanu i ako volim Kurta to ne mora značiti da se ja želim ubiti. Bar ne stalno. Možda se nekada želim ubiti, ali to nikako nikome ne bi rekla. To bi bila moja mala tajna koju niko ne bi znao, a najmanje neko iz razreda. OK, ma blogu bi vjerojatno o tome nešto napisala. Ali svejedno, ostavljam li ja dojam osobe buduće samoubojice? Ili toliko ličim na narkomanku?! Danas sam prije glazbenog pila ono malo mljeko (vrhnje za kavu) i dođe onaj tip od jučer i pita me jer može uzeti. Ja mu kažem da može uzeti, ali nekapazi jer sam u svako to mljeko prije toga ubrizgala heroin. Ostavio mi je mljeko nakon toga i nije ga uzeo. Mislim ONO, ne znam. Ali ne može mi ući u glavu da toliko ličim na samoubojicu? Možda u školi nisam sretna i možda sam osoba koja je najčešće po WC-ovima i možda sam osoba koja ne priča baš puno i možda često slušam glazbu i možda volim depresivne stvari i pjesme i sve depresivno. Ali čini li me to potencijalnom samoubojicom?! Mršavam sam, tjelesna sam ništica i po zimi mi je stalno jako hladno pa hodam okolo u 5 majici i imam jako tanke ruke i sve to. Ali jesam li ja zbog toga narkomanka. Jesam li ovisnica o heroinu samo zato što slušam Nirvanu? Ne znam, stvarno mi ta sva zapitkivanja idu na živce, koliko god uživala smišljajući nove odgovore na ta glupa pitanja. Ne znam ni zašto se uopće pjenim zbog toga. Ali ja pod odmorom samo želim mir ako mi več ne može biti zabavno. Neka me ostave na miru i neka me ne gledaju. Jer mrzim kada mi dolaze sam samoubojstvo/droga forama. Ne podnostim to. Jako ne podnosim to. Ide mi na živce. Jedina pozitivna strana je to što izgleda vjeruju mojim glupim odgovorima. Ali svejedno, ide mi to na živce.
|