|
Vrijeme tako brzo prolazi. Ne mogu vjerovati da ovaj blog imam više od 6. mjeseci. Ne mogu vjerovati da je godina skoro pa gotova. Ništa ne mogu vjerovati šta god je vezano uz prolaženje vremena... Toliko se toga promijenilo ove godine, hrpa toga. Onako, kada čitam stare postove vidim koliko se toga zapravo promijenilo. Onako kako je godina počela da se niskim nisam družila i da sam bila normalna i zapravo zadovoljna. Ali onda sam u 3. mjesecu sasvim slučajno izašla, u 5. shavatila da sve radim krivo i prestala izlaziti, ali još sam tražila bijeg u alkoholu i tabletama. I onda nekakav čudan 6. mjesec i onda 7. u kojem se moj život s Londonom relativno promijenio. Puno više nego što sam mislila da će se promijeniti. Jer nisam ni mislila da ću tamo upoznati prijatelje i nisam mislila da ću ikada upoznati ljude kojima ću vjerovati. Nisam bila ni sigurna jer to uopće želim ili ne želim. Ali eto, sada mogu reći da imam prijatelje kojima vjerujem. Ne znam zašto, ali baš mi je došlo da objavim one postove iz 5.,6., i 7. mjeseca budući da mi je crkla arhiva na blogu i da se više ne mogu čitat na internetu. A iz njih se najbolje vidi koliko sam se promijenila. Točnije, kako sam postala manje depresivna i kako sam sada, mada nekada zvučim depresivno, zapravo sretna. Ne mislim da će ovo nekome dat čitat sve. To sam više zapravo napravila za samu sebe. Ali eto, ako se nekome ipak bude dalo, svaka mu čast. Ono u zagradama kod naslova su moja mišljenja o postu koji sam prije napisala. Pa eto, komentirajte...
11.5.2005. OPET PRVI POST
Pa ja sam inače ista osoba koje je imala blog inutero.blog.hr, ali taj blog su mi našle neke određene budale iz razreda, pa sam morala staviti drugu adresu. Neko od vas me možda zna kao nirvana4ever, jer taj blog sam imala pod tim nickom.
Budući da jednu osobu iz razreda ne podnosim, ona je za to preko bloga saznala i morala sam izbrisati svoje najdraže postove. Ovo je zato nešta kao novi početak za mene. Doduše dizajn je isti, text u boksovima isti, a nadam se da ću usojeti prekopirati stare rekstove i brojač posjetitelja. Ajd svi mi držite figa da barem nešta uspijem spasiti, ono malo šta je ostalo budući da sam sve morala izbrisati.
Inače današnji dan mi je sav u kurcu. Mrzim sve oko sebe i svi mrze mene. Prvo to s blogom, onda sam dobila 1 iz hrvatskog, a onda još 1 iz engleskog. Inače to mi je prva jedinica iz engleskog od 5. razreda, ako ne prva uopće tako da sam malo izbedirana. Ali pokušavam da me te stvar ne jebu. Samo mi je problem stari budući da radi u mojoj školi i mogu se samo nadati da neće gledati ocjene.
11.5.2005. MOJ ŽIVOT NIJE BAJKA, MOJ ŽIVOT NIJE FILM, MOJ ŽIVOT NEMA SMISLA, JA NEMAM NIŠTA S TIM
Još žalim za blogom koji više ne pišem. Stari tekstovi (neki od) su i dalje tamo i čekaju da ih prebacim ovdje. Ja sada šaljem mail i maloprije sam učila i još moram učiti. Živim u nadi da neću danas umrijeti (da da stari neće pogledat ocjene) i da će sve biti ok. Ali kako vjerovati kada mi je oduzet moj blog koji sam tako voljela i oko kojega sam se toliko trudila! A jedino šta sada tamo imam su tekstovi koji više ne vrijede budući da su ih pročitale krive osobe i krivo protumačile. Nekada je život stvarno kurva. Baš sam voljela onaj blog - mir mu u duši koju je nekada imao. Sada su od njega ostale samo ruševine. Čak sam i komentare i postove brisala. Ma, napisat ću nove, ali opet to nije to. Ne mogu više ponoviti neke tekstove tipa "Ko još voli uložak". Ali potrudit ću se svu svojuje želje opet napisati i objaviti. Opet o Kurtu, opet o Nirvani, opet o svemu, sve iz početka.
Danas sam baš ludo sanjala. Tako jebeno realistično. Na krovu autobusa sam putovala u London i s tog krova stalno skakala u polje makova. Onda smo stigli negdje i najednom smo slavili Novu godinu. Tamo su, u nekoliko ogromnih staklenih soba bili apsolutno svi ljudi koje poznajem i mene je neko progonio. Najdnom sam bila u nekom šoping centru i sam se u onim kolicima, a Ines ih je gurala. Alwaysica je visila s neke police i vikala "Kupi me, kupi me." Nova godina je završila, a ja sam bila kod bake na ručku i jela kolače od čokolade. Onda sam se vratila kući i legla u kadu i gledala neke filmove na videu. Iduće jutro sam morala ići u školu i imala sam tjelesni (granica s nćnom morom ako se ne broji hrpa ljudi oko mene). Nisam radila nego sam s nekim pričala. Iz škole sam se vraćala busom i u njemu sam bila sama s Matijom. Kada sam izašla on se pretvorio u Dianu i nas 2 smo bile na nekom sajmu i kupovale privjeske za ključeve. Ja sam kupila neku ovcu za koju sam rekla da je kvavica, a Diana kvavicu za koju je rekla da je ovca. Kupile smo i neke jebene šibe. Onda me budilica probudila...
San mi sad izgleda kao da sam uzela neki jebeni trip i da sam totalno nadrogsana bila dok sam ga sanjala. Ali bio je realan. Pogotovo ti izrazito crveni makovi. Ajd ako neko zna šta san znači nek mi javi.
Onaj cvijet na gornjoj slicki sam ja uslikala (bavim se malo fotografijom).
11.5.2005. MOJE SLIČNOSTI S MOJIM IDOLIMA (WOW! TAJ DAN SAM NAPISALA ČAK 3 POSTA)
Koje su moje sličnosti s mojim idolima? S KurtoM ih imam puno - plava kosa, plave oči, bolesno mršava, volim istu glazbu koju je on volio, sviram gitaru njegovila sam svirati slušajući Nirvanu). Samo ja nisam iz rastavljene obitelji kao on, i nisam beskućnica i nisam sjebana u toj mjeri u kojoj je on bio. Ja sam malo prizemljenija. Možda jednako mračna i jednako žarko želim imati band kao i on dok je bio mojih godina. I tekstove shvaćam jako osobno dudući da se neki stihovi jako reflektiraju na moj život. Ali nije mi Kurt jedini idol. Ima tu i Polly Harvey. S njom imam više sličnosti (da ne započnem od one da smo obje ženske). ALi životna priča nam je relativno slična. Ovako - ja sam bila sretna dok sam haraila po kvartu tamo negdje '94, '95 i '96 sa najboljom legicom i njenim bratom. Nas 2 smo si onda umislile da smo mali dječaćiči pa smo se igrale rata, vozile BMX-ove i radile sve šta je njen brat rekao da radimo. Tako je otprilike i Polly. Haraa po svom selu. Onda se počela mjenjati, postajati žensko i slične stvari.. Onda je nastupilo razdoblje povlačenja i bila je "školska čudakinja". Prava ja u osnovnoj školi. Često osamljena tužana i depresivna. Nezadovoljna svojim izgledom! ISTA JA!!!!!!! I sada ja kao nema pravo kada kažem da ću jednog dana postati velika rock zvijezda=? :)) Dobro, ja živim u maloj zemlji u kojoj nema šanse za usopjeh, ja sam možda još koju mrvicu sjebanija. Još više ispunjena depresijom i mržnjom prema samoj sebi. I u zadnje vrijeme sam tako osamljena. Jako, jako. Teško je kada po milijunti put shvatiš da ti prijatelji zapravo to i nisu... Ali ko to jebe? Glavno da se ja bavim glazbom.
Slika predstavlja: mene u ne baš dobrom izdanju
(pretjerano našminkana, ona s pink kosom)
12.11.2005. LUDI DAN (KOJA SAM JA BUDALA BILA)
Danas je jednostavno jedan pozitivan i totalno lud dan. Popila sam tabletice (za koje još nisam otkrila za šta su) i sada mi je cjeli svijet ljep i ružičast. Potpuno sam sretna i super mi je.
Alwaysica mi je rekla da je izbjegavam jer je jučer bila na mog blogu i sve pročitala (barem sam je se riješila). Ne mogu opisati koliko sam sretna bila kada mi je to rekla. Bila sam jedan cvijet koji je od malog i svog jadnog postao veliki, rascvjetan i sretan. Jednostavno i totalno jebeno sretna da taku sreću dugo nisam osjetila (od 26.11. kada sam dobila Nirvanin box set).
Čak mi je i matematika bila jebeno smješna. Profesor se naljutio na mene i prozvao me glavnom za stanje u razredu - potpunu anarhiju. Reko je da se dečki u razredu ugledaju na mene budala me stavila u istu rečenicu s tim budalama i zbog tog sam jedino poludila) i da zato ne rade ništa. I to sve zato što nisam imala jebeni geometrijski pribor. Bilo je super. Kako je debeo zacrvenio se ko paprika i dero se na nas nekoliko koji nismo imali pribor i obečao nam je posebno tešku zadaćnicu (i iz lagane uvijek dobijem 1 pa mi to ne znači baš puno u životu). Ali taok se derao, sada ćemo ja i Matija idući put kupit svako po 2 pribora i poslagat na stol.
Stvarno sam jako, jako dobro raspoložena (rijetko to priznajem). Ni slikanje za osobnu i vizu mi nije pokvarilo raspoloženje, a ispala sam ko robijaš. Jednostavno UŽASNO. Sada bi kao trebala učit, ali mi se ne da. Pokvarila sam sve ocjene, ali mi se totalno jebe. Uz sve poteškoće čini mi se da me život trenutno mazi i da mi je super. Ta matematika mi je posebno uljepšala dan. ne znam zašto. Čak sam i sobu djelomično spremila jer se od nereda više nigdje nisam mogla okrenuti. Ne znam šta još da napišem, ah, da moram još jednom napisat da sam se rješila napasti. U subotu ću se napiti da to proslavim, a idući tjedan slavim rođendan pa ću se opet napiti 100%. A isto tako ću se napiti u Zagrebu, a u Londonu ću opet piti svoj koktel - ljekove i alkohol. Pa nek mi je sa srećom.
15.5.2005. OPET ŠUGAVA I KIŠNA NEDJELJA, A SUBOTA JE BILA JEZIVA (ZADNJI PUT OSIM MOG ROĐENDANA DA SAM BILA S NJIMA VANI)
Jučer je bio tako nekako jebeno čudan dan. Spavala sam do pol 3, a onda još odd 5 do pol 7. Tako da kod kuće nisam skoro ništ radila. Dvojila sam se da idem van ili ne pa sam ipak ošla (mada inače kada se dvojim nikada ne odem). A vani je bilo jebeno dosadno i jadno (naravno). Nisam imala para pa si nisam mogla kupit ništa za pit i bila sam trijezna i bilo mi je užasno dosadno. A sve me od početka upućivalo na to da ne odem van. Prvo smo zbog jebene utakmice (ako nešta mrzim onda je to sport, a nogomet pogotovo) bus čekale više od pola sata. Poludile smo! I vidle smo da neće doć i krenule smo na drugu busnu. Na pol puta je bus došo na onu busnu s koje smo ošle pa smo morale brzo trčat kojih 300 metara. Ja inače skoro nikad ne trčim i svaki malo jači fizički napor ne završava baš dobro. I tako smo uspjele uvatiti bus, ali nam je svima bilo jebeno muka i tjeralo nas je bljuvat. A da sve bude gore, još sam morala platit kartu!!!! Užas!!!!! I onaj smrad u busu - stvarno rekla sam da više nikada neću trčat. Kad smo konačno stigle u grad bilo nam je svima muka, a Diana je bljuvala. I izgledale smo kao da smo pijane a bilo je tek pol 9. A kad smo konačno došle do Pijane, onda je bilo grozno (ne sječam se dana kada nije) jer su svi ljudi tamo bili nekako u kurcu ko i mi i onda su one s nekim razgovarale, a ja njih nisam poznavala i onda su mi srale zato što sam šutila cijelo vrijeme i gledala u prazno. stvarno mi već idu na živce zato što mi stalno seru zbog toga što šutim isve to. Bilo je stvarno jezivo dosadno. Bez alkohola je vani u Osijeku jezivo (bar s njima). A dosadno je bilo tako da smo već oko 10 i 15 ja i Nina krenule kući. Onda je počelo grmiti i sjevati, a ja sam počela halucinirat. Imala sam osjećaj da me neko stavio u balon od sapunice i da sam glavna junakinja nekog horor filma i da će me svaki tren neka sjena ubit. Sve zgrade su mi se činile tako spooky, jednostavno jezivo, a zvuk tramvaja mi je parao uši. Konano smo sjele u tramvaj i tamo je bilo ok. Izašle smo kod VBK, ali ja sam tamo i dalje vidila te sjene koje me žele ubiti, a i Nina je imala neke svoje demone. Tako da smo se uhvatile za ruke i hodale. Ja sam i dalje mislila da smo u balonu od sapunice i ova se još zbog toga uplašila. sve oko nas bilo nam je tako nekako jezivo, toliko da smo se uplašile trgovine u kojoj nije bilo svjetla. Onda smo došle do Sjenjaka, a meni je i Sjenjak bio spooky. Sve me plašilo. Kadae rukav majce mi je bio mokar koliko me ona jako držala od straha. Kada smo se razdvojile ja sam nastavila TRČATI kući mada sam samo nekolko sati prije rekla da više nikad u životu neću trčat. U kući je bio mrak i ja sam se opet prestrašila. Na sreću iapk nisam bila sama i sve je bilo OK. Samo je vani bilo jebeno odsadno i strašno. Kao da sam uzela LSD, ali nisam. Ni tablete, ni alkohol ni nikakvu drogu. Nisam ni pušila. Ništa, a halucinirala sam. Kao kad je bio Kurtov rođendan a ja sam ležala na krevetu i najednom je iz njegovog postera (u prirodnoj veličini) počela izlaziti bječa svjetlost i približavala mi se. Ni onda nisam ništa uzela. Ja jednostavno nisam jebeno normalna!
Još mi je i crna mačka prešla preko puta!
18.5.2005. ZAŠTO STARIJI MISLE DA SU U PRAVU?(OVAJ POST VEĆ LIČI NA PRAVU MENE, AKO POSTOVI GORE BAŠ I NE)
Da, to stvarno ne kontam. Zašto oni (starci) misle da bi nam oni trebali biti uzori i da bi nam oni trebali odrađivati naš život. Dobro, oni su nam ga dali, ali na nama je da sami izaberemo put kojim ćemo iči. Ako nam do nečega nije stalo trebali bi nas jednostavno ostaviti na miru, a ne tjerati da i dalje radimo stvari do kojih nam nije stalo. Moji npr. žele da ja učim hrvatski, kemiju, latinski, matematiku i fiziku. Ja te predmete mrzim iz dna duše i ne učim. Onak, nemam jedan, ali imam 2. I onda mi oni seru zbog toga što mi nije stalo. Misle da bi mi trebalo i odmah kazna, big deal...
Dobro ja sam se ovaj put (kao i svaki) izvukla iz kazne. Ali stvarno ne kontam (i nikad neću) zašto bi ja trebala znati neke stvari koje me ne zanimaju. I još onda zbog moje totalne nezainteresiranosti imam problema. Jebiga, život je opet kurva. Čak i sada kada sam se riješila Gospođe Uložak i kada sam ispravila fiziku i kada bi sve trebalo biti super meni je grozno. Da sam bar ona kornjača koju sam noćas sanjala. DA imam oklop u koji ću se zavući kad mi nešt ide na živce i poslat jedno veliko ODJEBITE svima oko sebe koji mi idu na živce. DA, bilo bi predivno kada bi se moglo.
21.5.2005. NEMAM POJMA (SVE VIŠE POSTAJEM OPET JA I IZLAZIM IZ KRIZE IDENTITETA)
Stvrano ne znam o čemu da pišem. Kao da gubim inspiraciju. Ne znam u zadnje vrijeme sam jednostavno izgubljena u vremenu i prostoru. Cijelo vrijeme sama sebi djelujem izgubljeno i očajno. Ne znam šta da radim, ne znam kako da se ponašam. Naravno, izunutra ludim polako... I sigurno opet tonem prema dnu.
Ljeto dolazi i s ljetom depresija. Tako je bilo prošle godine. Sve super happy, happy, a onda sam se slomila zbog ničega i nisam se dugo morala oporaviti. Sama sam sebi išla na živcei svaki dan sam se htjela ubiti i jedino sam bila sretna kada sam mislila na smrt... Tako da mislim da je ovo izgubljeno razdoblje u kojem sam sada zapravo dobro i pozitivno... Baš sam glupa. Opet si počinjem ići na živce jer postajem onakva kakva sam si zabranila da postanem. Opet neprestano gledam onu Nirvana kazetu. Na njoj imam 5 različitih dokumentaraca, spotove i 2 koncerta. I neprestano to gledam. I onaj DVD... Zaista si idem na živce zbog toga što nisam vjerna sebi. Pokušala sam ih ovaj mjesec uopće neslušat... ne ide. U travnju ih zadnja 3 tjedna nisam slušala i jednostavno nisam više izdržala. Sada ludim kao i prije.
Zapravo dosta sam se i promijenila kada se sjetim recimo 5. ili 6. razreda... Ali svejedno mislim da sam previše pretjerana, a zapravo zadnje šta želim je to, ali ne mogu si pomoći kada sam to jednostavno ja. Nisam ja kriva zbog toga, a opet sam jebeno kriva.. Ne znam šta ču sa sobom.
22.5.2005. KAD BI ZA TO IMALA IDEJE
Joj, sad moram spremit ormar - znači da će to trajat kojih 2 sata mada uopće nemam puno robe. Strašan nered, užas. Umirem dok samo mislim na to. Sad me stara probudila, kao bi trebala učiti da ne idem na popravak iz latinskog... Ne smijem jer to znači da neću ići u London. A ako ne odem u London mrtva sam. To je događaj godine, ako ne i cijelog mog života (sad pretjerujem). Kad se vratim od tamo možda vratim onu istinsku sreću koja mi nedostaje. Možda... Samo kako postati opet sretna i zadovoljna osoba kao što sam bila kao mala? Ne znam, već mi se čini da mi život gubi smisao. Dok sam bila mlađa sve me uveseljavalo. Bila bi istinski sretna zbog neke pizdarije koja bi me sad samo još više deprimirala... Cvrkut ptica, sunce. To sve šta mi baba kaže da se tomu trebam radovati... Ali ne mogu... Meni takve stvari idu na živce. Ptice, užas, ne volim ih jer stvaraju pretjeranu buku svojim cvrkutanjem koje mi ide na živce. Postajem nervozna. Ne znam, šta da me uveseljava kada je svijet oko mene tako mračan. Vesele me dobro neke stvari npr. pucanje iz puške, ali trenutno nemam metaka i ne mogu sam tak otić na vikendicu, vesele me i novi CD-ovi, ali skoro da sam potrošila on 2 gigabajta koja mjesečno smijem skinit s OInterneta.Veseli me i glazba, ali sve je već u njoj rečeno i učinjeno (kao što je Cobain rekao i što ja smatram istinom). Ne mogu imati neki poseban band, čak nemam ni para za električnu gitaru. Ma, stvarno sam glupa. Ne znam više šta ću sama sa sobom. Trebale bi mi tone čokolade da se oraspoložim. Od prvog maja nisam bila pijana... Od 26.11.2004. (onda je izašao Nirvanin box set kji sam odma dobila) nisam bila onak baš happy. Previše sam prekrivena crnilom...
24.5.2005. REKLAMA (POTPUNO SAM ZABORAVILA NA OVAJ DAN)
Pa danas je ludi dan. Bilo je prilično OK i nisam ni u jednom trenutku (osim u onom kad sam spremala totalno usvinjenu sobu) bila depresivna. Ne mogu vjerovati, ali još je dug dan... Ah, da snimali smo reklamu. Ja sam imala ideju za uloške Owais što bi bilo prilično uvredljivo za neke ljude u razredu (Alwaysicu jer se tak preziva), ali kako je glupa ona to ne bi svatila. Onak, snimili smo za neki jastuk, ja sam sve usrala i zajebala budući da nemam pojma o glumi. A ovo mi je drugi put da sam pred kamerama, ah moja slava! Prvi put sam glumila narkomanku koja se ubila. Poznata sam ja glumica - glumila sam i u predstavi iz povijesti. Bogato glumačko iskustvo, možda jednog dana nešt i bude od mene. ALi kako život ide ja ću cijeli život biti na burzi. možda si koji put preko ljeta nađem neki jadan posao, u šta iskreno sumnjam. Ali šta si mogu kada me ništa na ovom svijetu osim glazbe ne zanima?! To je skoro sav moj svijet. Ali na ovom jebenom svijetu stvarno ništa drugo ne postoji. Ništa me ne uveseljava. Dobro, ja sam najsretnija kada spavam jer onda sam u svom svijetu i sanjam totalne gluposti. Stvari koje ne idu jedna uz drugu. ALi takav je i moj život - jednostavno postupci mi se, barem neki od njih, ne poklapaju s mojim uvjerenjima iza kojih čvrsto stojim. Imam svoje ideale, ali često skrenem s puta i napravim nešta potpuno suprotno od onoga u što ja zapravo vjerujem. Nekad to nesvjesno napravim - recimo mislim da bi svaki izvođač trebao imati svoje riffove, bez toga da sliče na nešta drugo. A onda ja smislim svoj riff i odsviram ga legici koja je slušala Maidene i kaže mi da je to njihova jedna pjesma (a ja tu pjesmu nikada nisam čula budući da ne slušam Maidene). Poludila sam jer to je najbolji riff koji sam smislila ikada. Ne znam šta da još napišem...
Nadam se da će reklama dobro uspit...
28.5.2005. KONAČNO 16 (ROĐENDAN MI JE 2 DANA RANIJE)
Pa eto, prije nekoliko dana (26.) sam napunila toliko priželjkivanih 16 godina. Starija maloljetnica, i te fore... Smijem vani bit duže od 11 (mada ne vjerujem da će mi starci dat da budem dulje vani). Eto, danas slavim rođendan. I mislim da ću se konačno napit i zaboraviti na probleme i na ovaj jadan svijet koji me okružuje i koji mrzim... Zapravo ga ne mrzim toliko, samo želim živjeti negdje drugdjeu, u nekom boljem svijetu dgje je sve drugačije... Moj život, prvenstveno. Depresija me već jako stišće i pritišće i ne podsnosim to tako dobro kao kad sam bila mlađa. Kada sam imala 12 godina bila je moja prva depresija i podnjela sam je koliko se sjećam prilično dobro. Samo sam bila sama, osamljena i tužna. Sada sam osamljena i tužna i želim se ubiti i stalno tražim nešta da pobjegnem s ovog svijeta... makar na kratko. Kada bi samo mogla znati kako je biti mrtav. Najveća želja... Dobro tu je i nova gitara, električna. Prekjučer sam opet smislila novi riff. Ovaj put se nadam da je moj i samo moj. To mi je jedna od vrijednih stvari koje "posjedujem". Imam taj "dar" da kad god želim mogu napravit neki riff. A i band je na promolu. Kako stvari stoje za mjesec dana ću ga već imati. Sad punim svoj iPod i čekam da vrijeme prođe pa da idem u grad a svoj rođendan... Sve se čini tako normalnim... Onak kao da imam sve šta mi treba.. Ali unutar mene je nešta slomljeno, nešta nije kako bi trebalo biti... Ne funkcioniram normalno. Možda sam samo paraonična ili neurotična, ko će me znati. Ali jedino znam da mi već na uši izlazi to što sam stalno nezadovoljna i nesretna, možda sam zapravo preemotivna. Mada potiskujem osjećaje i pretvaram se da mi nije stalo, ali sve više se osjećam da ču puknit! Tret života je prevelik i ne vrijedi ništa... Čemu živjeti kada se može umrijeti?! Može ti biti ljepo, oslobođen od problema, miran i spokojan, a ti živiš. Ne shvaćam zašto se nisam ubila kada sam prvi put to htjela. Ma, glupa sam, idem si na živce kada tako razmišljam. U meni se svađaju 2 potpuno različite osobe. Jedna je mračna depresivna, izorena i samo se želi predati i umrijeti. Druga ipak vjeruje da će biti bolje, ona nije toliko nesretna, ona vjeruje da će biti bolje i da će sve jednog dana završiti dobro. Da ću imati sve što želim... I tako ja ljepo s tim svađama sama sebe uništavam. I da fora nije Kurtova album moje prve grupe zvao bi se "I hate myself and I want to die". I prilično bi se opsesivno bavio stanjem mojeg uma i mojim svađama sa samom sobom. Bio bi mračan, otvoren i svi bi sve saznali... Sve o meni i mojim osjećajimaa. To je jedna od načina da se potpuno otvorim i da zaboravim na probleme koji me okružuju i da odem u svoj svijet koji sam ja uredila prema svojim pravilima. Jedini način da se otvorim i nešto kažem svijetu i ljudima budući da niskim skoro ne pičam. Samo je problem u tome da me je previše stid odsvirat pjesme nekome. Ma, kakve ja to gluposti pišem... Ja sam zapravo samo još jedna Kristen Pfaff. Osoba koja je bila toliko nesretna da je završila na drogama i da je na kraju od toga umrla. Rođena je 26.5.1967. - na isti dan kao i ja. Krister Marie Pfaff. Imamo isto kršteno ime... Suđeno mi je da budem tragična rock zvijezda..
7.6.2005. O BANDU, MOM BADU I TIM STVARIMA (IMALI SMO PAR PROBI DOSAD, IMAM ELEKTRIČNU GITARU, NISAM BILA NA POPRAVKU IZ NIČEGA I BILA SAM U LONDONU, NISAM SE UBILA I NISAM BILA U DEPRESIJI CIJELO LJETO)
Pa evo vam malo o mom bandu:
Još uvijek smo u fazi nastajanja budući da bubnjarica i druga giteristica tek moraju naučiti svirati.
U bandu nas je 5
Ja - gitara
Jelena - vokal
Sara - bass
Dajana gitara
Lucija - bubnjevi
Još niko nema instrumenta (zapravo ja imam akustičnu gitaru) i svirat ćemo rock (nadam se alternativni). Tekstove ću pisati ja i glazba će biti u potpunosti moje autorsku djelo (barem bi ja htjela da tako bude). Zanimljivo je i to da smo svi u bandu BLIZANCI u horoskopu (osim Lucije, ona je djevica). Ako ikada napravimo koju obradu bit će to Nirvana ili Pj Harvey jer se meni ne da učit svirat tuđe pjesme. Lucija će na kraju ove škoske godine dobiti bubnjeve, barem se tako mi žarko nadamo i onda će sve zapravo početi. Zasad je band samo u našim glavama i sigurna sam da svaka ima svoju viziju o tim stvarima.
A zašto sam opet u bedu?! Ovaj put zbog ocjena. Izgleda ću na popravak iz latinskog, a možda i iz kemije. A ako budem imala popravak onda ne bi smjela ići u London. I ako me ovaj štrajk sjebe onda sam u banani.. točnije izgleda da ću cijelo ljeto biti u depresiji... Znam da ću biti u depresiji ako ne idem u London. Čak postoji mogućnost da se ubijem zbog toga kakva sam glupa... Ne znam šta da radim, ne znam kako da to ispravim.. Ubit ću se, želim ići u London, a starci su rekli da ne smijem ako budem imala popravni... Zapravo, osjećam da sam već mrtva. Ne znam šta da mislim o sebi. Mrzime se, idem si na živce. I jedno je siguro --- ŽELIM IĆI U LONDON!!!!!!!!!!!!!!!!! Tamo je u muzeju Hard Rock caffea Cobainova gitara i ione bjele naočale i može se s tim SLIKATI!!!! To znači da bi nešto COBAINOVO držala u ruci... Ah, užitak... jedva čekam mada mislim da sam več odpisana. Samo se nada m da će će starcima biti žao samo tako baciti 4000 kn... Iskreno se nadam... Držite fige i molite se za mene jel ne želim vas sve gledati s neba...
9.6.2005. OSAMLJENOST, ŠTAJK, SVE POMALO (TO SAM VEĆ PRIJE RE-OBJAVILA)
Prijatelje s kojima mogu razgovarati, družiti se i zabavljati, baš kako sam oduvijek zamišljala, pirčati o knjigama i o glazbi, razbijati noću, želim li to? Ha? Hej, ne mogu prestati vući svoju kosu! Molim te! Prokletstvo, Isuse, Jebeni Kriste Svemogući, voli me, mene, mene, mogli bismo pokušati, molim te, nije mi važno ni ako je pred očima svijeta, samo mi treba gomila, ekipa, razlog za osmijeh. Neću te gnjaviti, ah, sranje, sranje, molim te, zar nema nikoga? Netko, bilo tko, Bože pomozi, pomozi mi, molim te. Želim da me prihvate. Moram biti prihvaćena. Nosit ću odjeću koju ti želiš da nosim. Tako sam umorna od plača i sna. Tako sam, tako sam usamljena. Zar tu nema nikoga? Molim te, pomozi mi. POMOZI MI!
Ne, ovo nisu moje riječi. To je Kurt napiso još prije, negdje tamo 1993. Ali upravo se tako ja trenutno osjećam. Prazno, jadno i usamljeno. Treba mi gomila, razlog za osmijeh. Ali tu gomilu nikada neću naći jer mrzim biti okružena gomilom ljudi jer se osjećam nelagodno. A prave prijetelje nikada neću naći jer jednostavno nikada ne skupim dovoljno hrabrosti da s nekim počenem pričati. Oh Bože, zašto sam takva?! Toliko nedruštvena i toliko, toliko usamljena i sama na ovom svijetu?! Ta samoće več i meni, a imam potrebu za tim da puno budem sama) ide na živce. Tako sam izgubljena.
Savaka riječ koju je napisao trenutno opisuje moje razmišljanje i raspoloženje. Čemu je to uzrokovano? Nemam pojma. Najednom, glupost, jebena, znam. Ali svejedno. Do prije par minuta sve je bilo super, sve je bilo ok. Bila sam psihički relativno dobro, dobro istina je da nisam baš pričala i da sam zujala u zid kao i obično i bila u svom svijetu jer ne volim ići u kafiće, na kavi s ovima iz razreda (s njima i nemam baš tema za razgovor). Ali sad se osjećam tako usamljeno. više nego ikada, a cijeli život sam sama i nikada nisam baš imala prijetelja, a još manje onima s kojima ću moći razgovarati. Jer uvijek sam ja bila ona koju su mrzili, čudaknja, osoba koju su gađali kamenjem i zlostavljali psihički, a ponekad i fizički. A sad opet - kao da sam sama na svijetu i nema nikoga da mi pomogne da se osjećam bolje. Kako je to jebeno jadno. Ne znam šta da radim sa sobom. Gdje da odem da mi se stanje popravi. Umirem polako, ali sigurno. Izvana je sve normalno, ali unutra gorim. I niko, baš niko ne zna kako se osjećam jer niko se ne osjeća isto kao ja. I niko se ne može osjećati tako jer su svi bolji od mene, društveniji i ne znam osobu koja je u istoj društvenoj situaciji kao i ja. Sve oko mene su ta nasmješena lica koja jednostavno cijeli svoj život uživaju u životu... Ja jednostavno e mogu i nikada nisam i ne vjerujem da hoći. Ima li tu iko ko se osjeća kao ja, a da to nije Kurt?! Postoji li osoba koje mrzi sebe i svoj život iz dna duše?! Ne, vipe ne postoji, Kurt je umro. Kurt se osjećao koa i ja. I to je valjda razlog zbog kojeg ga ja toliko volim. Zato što njegove pjesme i dnevniček zapise mogu upotrijebiti na sebi. Ne znam šta da još napišem. Opet sam bez inspiracije. Da mi se da pisala bi o Kurtu, ali šta da napišem?! Ne da mi se pisati one gluposti koje se nalaze kod svakoga i koje već svatko zna. Ne znam šta da napravim, izgubljena sam. Jedina dobra stvar danas je štrajk. to znači da nisam odgovarala Latinski. London je uplaćen pa će ići jer bi starcima bio žao da lova propadne. Idem sada, spavati, sanjati, sanjariti o tome da me neko voli i da sam neko drugi. I biti u svom svijetu. Pstoji li u stvrnom svjetu itko?! NE; NE; NE; NE!!!!!!!!! Jedina sjebana, sama, usamljena, nesretna i ostavljena, neprihvaćena, buduća samoubojica. Jedva čekam da si prosviram mozak...
10.6.2005. IDEJE ZA NASLOV ODAVNO SU ISTROŠENE (MOJ PRVI 100% ISKREN POST, PRVI PUT DA SAM SE 100% OTVORILA LJUDIMA I REKLA KAKO SE UISTINU OSJEČAM I KONAČNO DA SAM BILA ISKRENA SA SAMOM SOBOM, MADA NEKE STVARI VIŠE NE GLEDAM NA TAJ NAČIN)
Pa evo mene opet. Ne znam šta da pametno napišem. Škola je dano završila i ispravila sam 1 iz kemije, ali nisam iz latinskog. Nije me ni pitao, ali šta je još bolje nije me poslao na popravni. A i matematika me jebe, mada imam ocjene za 2. Da nema ta 3 predmeta, možda bi prošla s 5 jer ne bi to morala učit, a ovako ću jedva navuć neki prosjek od 3.9 . Da na polugodištu nisam pala fiziku, prošla bi s 4.2 ili čak 4.3 . Ali kad bolje razmislim, ko jebe prosjek i ocjene. Ja ću se ionako jednog dana baviti ili glazbom ili fotografijom. Uglavnom, umjetnost je definitivno moje područje i imam usnimljeno nekoliko dobrih fotografija. Uglavnom, ako ne uspijem s bandom, imat ću valjda sreće negdje dalje u nečemu u vezi umjetnosti. Barem se iskreno nadam tomu. Jer moje područje nije nigdje dalje. Ne znam s čim bi s mogla uopće baviti, a da to nije vezano uz umjetnost. Ne vidim se ama baš nigdje dalje. Sada malo obrađujem neke fotografije. Ne da mi se stavljati svoje radove, nemam volje za to. Jebeno sam bezvoljna. Samo bi htjela leći i spavati. To mi je osim sviranja i slušanja glazbe najdraža aktivnost. San - moja droga kada nema alkohola. Isuse, kako mi to s alkoholm ide na živce. Osječam se kao zadnja i najveća budala. Nisam pila od prvog maja i ne želim piti više. Ali kada se osjećam tako jedno i prazno. Sve izgleda da je u redu, ali ja se osjećam tako prazno i glupo, a osjećaji u meni bujaju. Kada bi bar na njih mogla zaboraviti, smrznit se, prestati osjećati. To se čini predivnim. to da mogu odrveniti, postati totalno tupa i neosjetljiva na sve oko sebe kakva ponekad pokušavam biti. ALi zbog toga se slamam. Jer ponekad mi je jako teško biti ono što jesam. Ne mogu nositi taj teret jer je preteško. Poželim da sam drugačija, ali jebi ga, onda se pomirim s tim da sam takva kakva jesam. Da mi je teško odrveniti, i da mi je teško sve oko mene jednostavno zaboraviti i ne obazirati se na gluposti i sranja kojima sam okružena. Glazba mi je jedna od ispušnih ventila, ali zasad nije dovoljan. Jedva čekam da se popnem na jebenu pozornicu i da zasviram svoje pjesme i da na kraju koncerta razbijem gitaru na savstavne djelove u zid i onda još skočim u puliku (mada ne vjerujem da ću to ikada napraviti jer se bojim mase ljudi). Da, to je ono čemu se radujem i to jako. Jedva čekam taj dan. Bit će super, taj naš prvi koncert. Onak, mogu nas zamisliti. Samo da ove što prije nauče svirati i sve će biti super. Još da znam pjevati to bi bilo milina. Jedini srtni trenutak će biti prvi seks, vjenčanje i to sviranje. Ne znam u čemu bi još mogla naći sreću. Stvarno nemam pojma. Kada me u zadnje vrijeme ništa ne uveseljava. U mom životu nešto jednostavno jako, jako fali. Treba mi ON. Gospodin savršeni kojega do sad nisam našla. Onaj koji me voli i kojeg ja volim. S kojim mogu raditi sve šta hoću i koji će znati šta ja hoću. Onaj koji će me potpuno ispunjavati i zbog kojega ću živjeti. Oh, Bože, samo mi treba neko ko će me pokretati. Ali, zašto se uopće obraćam Bogu (valjda sam pod utjecajem Cobainovog zapisa od jučer) kada me je odavno sjebao. I sad sam ovaka zbog toga. Nema nade za mene. Sve dok ga ne pronađem. NJEGA, gospodina savršenog... Zar tražim previše kad želim samo da me neko voli zbog tog kakva sam sa svim mojim jebenim manama koje su tako jebeno normalne i ljuske. JEL JA STVARNO TRAŽIM PREVIŠE?! ODKADA JE TA LJUBAV POSTALA PREVIŠE?! Ne znam, ovo mi je prvi put da se ovako otvaram na blogu, ali jebi ga, da nisam pukla bi. Moram jer ne znam šta da radim koliko sam nesretna. I ništa, ništa me ne uveseljava jer trenutno samo želim NJEGA, želim ga već duga. Ali nikoako ga ne mogu naći i to me ubija u pojam. Toliko mi je život zbog tog isprazan i to me toliko pati. Toliko sam tužna zbog toga da to uopće na mogu opisati. Totalno sam izgubljena u vlastitim mislima... Ne znam šta još da pišem jer vas ne želim opterećivati vlastitim glupostima, ali ne znam... tako sam SJEBANA onako totalno. Više ne znam šta da radim sa sobom. A najgore je to što svi misle da je to samo Cobainov utjecaj i svi me smatraju osobom koja si je umislila da je on. A TO JE TAKO JEBENO DALKO OD ISTINE. Daleko da dalje ne može biti. JA SAMO CIJELO VRIJEME POKUŠAVAM BITI KO JESAM, ALI MI NE IDE JER JE TO PRETEŠKO. Ne znam, možda neko svaća kako se osjećam. Totalno sam izgubila vlju za sve...Čak mi se ni ne ide van. Ne znam, stvarno ne znam koji kurac da napravim da mi bude bolje. Glupo je pisati da ću se ubiti jer sam kao ona vesela i vedra osoba odavno umrla... A kliničku smrt si još neću priuštiti. NEĆE MENE OVAJ JEBENI SVIJET POKOPATI. NEĆU SILAMA PRIRODE JOŠ PRIUŠTITI TO ZADOVOLJSTVO... Idem sad...
12.6.2005. SMRT (IMA LI ŽIVOT SMISLA?)
Svi mi živimo. A zašto. Je li smisao života umrijeti i ugasiti se? Zašto uopće živjeti, zašto, zašto, ionako nas jednoga dana neće biti. Samo ćemo se ugasiti i otići s ovog svijeta...negdje. Na neko bolje mjesto - valjda. Proživjet ćemo ovdje dosta godina i neki od nas će misliti kako im je ljepo, kako se super zabavljaju i kako im život ne može biti bolji. A što je zapravo život? Je li život još jedna u nizu smrti koje proživljavamo?! Ili je ovaj naš, sadašnji život samo jedan od rajeva ili paklova kroz koje prolazimo dok putujemo kroz vječnost? I jesmo li mi vječni? Je li moja duša postojala prije nego što sam postala svejsna da postojim i tko sam je uopće bila dok nisam postala ja? Kako ću završiti i ko ću biti? Ne znam, ne znam i sve me to tako zbunjuje... Sve oko mene mi je tako čudno da ne mogu opisati koliko. I stvarno, koji je smisao ovoga života?! Ostariti, biti stara, smežurana baba s hrpom uspomena iz sebe koja odgaja unuke dan i noć? Ne, ja u tom ne vidim smisao života, smisao definitivno nije u tome, barem ne za mene. Smisao života je u.. ne znam. Nemam pojma ima li uopće ovaj život ikakvoga smisla. Nisam još to otkrila. I zasad je moj jedini smisao umrijeti, a onda se ponovno roditi i postati neko drugi. I često, prečesto razmišljam o tome, a znam da ne bi trebala. Dan i noć to mi se vrti o glavi. Život i smrt. Da, ne mogu poreći da me smrt zanima. To je ono što jednostavno želim okusiti i probati a da do sada nisam. Moja želja, najveća, ali daleko od jedine... Ne znam. Idem.. moram na ručak kod babe.
14.6.2005. ŠKOLA, ŠKOLA, JEBENA ŠKOLA (JA I MOJE LOŠE OCJENE U PRVOM RAZREDU KOJE SU SADA BOLJE)
Da, kao što ste već pogodili trenutno me škola jako, nezamislivo jebe. Čak u toj mjeri da je i meni stalo. Izgleda ipak IDEM na popravni i to iz FIZIKE. Sutra imam šansu da ispravim i nadam se da hoću. Držite mi fige. Iz matematike sam dobila 3 :))))))))))))))))))))))))))))) i to je postignće cijele ove godine. Inače ja sam čula da je moja škola (matematička gimnazija u Osijeku) najteža škola u Hrvatskoj. I svi to kažu. A profesori stvarno jebu. I ova iz fizike bi me slala na popravni, a imam prosjek 1.6!!! A to je prosjek za 2! I matematiku imam prosjek 1.8, a on bi me rušio. Preder jedan alkoholičarski smrdljivi debeli! Iz geografije sam imala 5, sada bi mi dao 3! Ne znam, stvarno ne znam šta da radim. Ubit ću se. Ne, tako sam sva zbunjena mislim najmanji prosjek mi je 3.6, ali svejedno... Ne znam, totalno sam izgubljena i ovom prilikom vas molim da se molite za mene i da mi držite fige ova tri dana, jer svaka pomoć mi je stvarno potrebna... Osjećam se kao na voj slici gore priloženoj... Inače to sam ja...
18.6.2005. ŠKOLA JE KONAČNO GOTOVA (I LJETO JE BILO PUNO BOLJE NEGO ONO KOJE U POSTU OPISUJEM)
Ah i to se dogoilo, mada sam na kraju izgubila nadu u sebe, ali ja sam bez ijednog popravka završila 1. razred gimnazije. S obzirom na to da tijekom cijele godine nisam otvorila knjige moj vrlo dobar uspijeh ("čak" 3.67) ni recimo odgovrara. Ali naravno, ja nisam zadovoljna kako sam prošla jer sam na pologodištu imala prosjek 4.2 točnije, imala bi taj prosijek da nisam imala 1 iz fizike. Ali ja sada iz ničega nemam 1! I da, sada sa sigurnošću mogu reći da idem u taj London. Jedva čekam taj 6.7. kada krećemo. I tako, ljeto je počeo. Znam da neće biti legendarno kao ono ljeto na kraju 7. razreda, ali šta se može. Možda bude još bolje, ali recimo da sumnjam u to jer mi je kraj 7. razreda bilo najljepše razdoblje u životu. Kada sam bila punkerica, ali svejedno najdraži band mi je bila Nirvana. To vrijeme mi je bilo stvarno super, samo sam pušila 2 kutije dnevno. I još sam pila Red Bull i zaista ne kontam kako sam imala pare za to sve. To je bilo stvarno ludo vrijeme jer sam se mogla pošteno nazujiti od 2 piva (mala).
Sada je zapravo dosta sličnosti s tim ljetom jer sutra idem na koncert od Psihomodo Popa, a išla sam to i te godine. Samo se nadam da ovo ljeto neće biti ni slično kao prošlo. Dobro, prošlo ljeto sam bila jako kreativna, ali granica depresije je bila za koju milijardu puta veća od dopuštene. Ali, sada nisam depresivna pa ni ne želim o tome.
Trenutno slušam svoju Internet radio postaju. Pj Harvey - Legs. Super pjesma. Joj, jedva čekam sutrašnji koncert. Konačno se nečemu radujem i to se prilično radujem. Evo i opet neki testovi koje sam našla (opsjednuta sam testovima). Ovaj grunge test je relativno točan, samo se ja kupam 3 puta na dan da ne bi mislili da sam prljavica, brinem se za tuširanje i tak to, ali mrzim prati kosu!!!
20.6.2005. KONCERT, STARI DANI (HEJ, CURO RAZVEDRI SE, NIJE SVE TAKO CRNO!)
Eto, bila sam jučer na koncertu od Psihomodo Popa, ali nije bio baš jako dobar. Prošli mi je bio puno bilji. Uostalom, prošli koncert od njih (onaj prije 2 godine) mi je bio prvi pravi koncert u životu. Na tom koncertu sam skakala kao budala i derala se i bilo mi je super... Tjedan dana poslje još sam imala upalu mišića i bila sam promukla od deranja. Na ovom koncertu nisam baš skakala, nisam se derala i nije bilo zabavno kao onda, bilo je jedno 1000 puta dosadnije i jadnije. Opet sam bezvoljna i opet mi je sve tako ravno. I opet me ništa ne uveseljava. Opet se osjećam tako jadno i opet mi se ne izlazi... Koja sam je sjebana budala... U ovakvim trenutcima se tako mrzim i ne podnosim i želim se ubiti da je ta količina mržnje i želje za samoubojstvom neviđena na ovom svijetu. Totalno sam izgubljena i ne znam šta da radim. Ali više ništa nije zanimljivo kao što je prije bilo. Prerano sam počela izlaziti i sada mi je dosadno izlaziti jer sam već skoro sve isprobala i više nema zadovoljstva u stvarima u kojima sam prije uživala. Sve mi je postalo takoo dosadno i takoo ravno da je to nezamislivo. Prije 2 godine bila sam tako sretna i tako puna života i jedva sam čekala da odem van ili tako nešto... Sad sam izgubljena, ne želim izlaziti. Samo čekam taj London, ali kom se da čekati 6.7 ?! Ja već pomalo gubim živce. Ne znam, stvarno ne znam šta da radim. Potpuno sam izgubljena i tako, tako sjebana. Želim puno toga, a opet ne želim ništa. Ne znam, ne znam šta da radim. Samo se nadam da se ovo ljeto neće pretvoriti u prošlo.
Jedina stvar na koju još uvijek svjetlo gledam je band. Sutra možda sve zajedno idemo gledati instrumente. A probe isto tako možda usoro počnu. Da, tomu se isto radujem i to jako. Imam hrpu pjesama, mračnih, tužnih koje će valjda naći put do slušatelja...
24.6.2005. PUMPKINSI SE PONOVNO OKUPLJAJU (DESPITE ALL MY RAGE I AM STILL JUST A RAT IM A CAGE)
Da, da konačno. Barem jedna dobra stvar u mojem jadnom i sumornom životu. Plačem od sreće ljudi, plačem od sreće. Jer konačno će se izgleda opet okupiti jedan od mojih najdražih bandova!!! Ne znam, konačno sam tako, tako užasno sretna. Otprilike kao da je Kurt uskrsnio ili kao da sutra idem na koncert od Pj Harvey. Ali onako taotalno sam ispunjena i sretna. Još jučer sam tako nešta naslutila na MTV news, ali nisam baš dobro razumjela budući da nemam pojma njemači. Ali sada sam otišla na iskon i skontala da sam izgleda dobro čula. Oh, Bože kako bi ti samo zahvalna bila da se opet okupe!!
Jer ja mislim da trenutno skoro ni nema dobrih bandova. Pa šta uopće dobro ima na MTV-u?! Tu i tamo puste Foo Fighterse i Queens Of The Stone Age. Ali rock se potpuno izgubio. I sada nam se vraćaju Pumpkinsi!!!! Evo šta je Billy [Corgan] rekao o ponovnom okupljanju:
"Shvatio sam da je moje srce u Chicagu, i u Smashing Pumpkinsima. Želim nazad svoj bend, svoje pjesme i svoje snove" dodajući kako je naivno mislio da može osnovati novi bend, i u njemu naći daljnje zadovoljstvo".
"Sad želim da vi budete među prvima kojima otkrivam tu tajnu. Želim natrag svoj bend. Osjećam se kao da se tom željom vraćam kući"
"Kada sam odsvirao posljednji Smashing Pumpkins koncert 2. prosinca 2000. godine, otišao sam s pozornice vjerujući kako zauvijek ostavljam taj dio svog života iza sebe."
"Naivno sam pokušao osnovati novi bend, da bih shvatio kako moje srce nije u tom projektu."
Inače o okupljanju Pumpkinsa razmišlja već godinu dana, ali tek je sada sve to priznao javnosti. Također je rekao da je raspuštanje Pumpkinsa najveća pogreška u njegovom životu. Joj, sve bi dala da se to ostvari. I još ako dođu u Hrvatsku. A moj band im bude predgrupa -hahahaha! O tom mogu samo sanjati, naravno. Evo i meni nadraže njihove pjesme - Disarm.
Disarm
Disarm you with a smile
And cut you like you want me to
Cut that little child
Inside of me and such a part of you
Ooh, the years burn
I used to be a little boy
So old in my shoes
And what i choose is my choice
What's a boy supposed to do?
The killer in me is the killer in you
My love
I send this smile over to you
Disarm you with a smile
And leave you like they left me here
To wither in denial
The bitterness of one who's left alone
Ooh, the years burn
Ooh, the years burn, burn, burn
I used to be a little boy
So old in my shoes
And what I choose is my voice
What's a boy supposed to do?
The killer in me is the killer in you
My love
I send this smile over to you
The killer in me is the killer in you
Send this smile over to you
The killer in me is the killer in you
Send this smile over to you
The killer in me is the killer in you
Send this smile over to you
Joj, totalno sam happy da ne mogu uopće razmišljati... Idem sada uživati u sreći i ponovno preslušati Siamese Dream,
5.7.2005. KONAČNO - LONDON I FENDER JAGUAR (ČUDO DA NISA ZAKASNILA NA BUS ZA LONDON BUDUĆI DA SAM KRETALA U 8 A U POL 7 SAM IŠLA PRAT KOSU)
Eto, za jedno 11 sati je ću krenuti u London. Konačno. Jedva sam to dočekala i ne znam kako bi opisala svoju sreću zbog toga. Konačno sam barem malo ispunjena i happy. Samo čekam da što prije odem, a nisam se još ni spakirala ni oprala kosu ni ništa, napravila sam jedno veliko ništa (dobro, kupila sam Funte i €). I sve to danas moram, a imam jako malo vremena. Trenutno punim iPod i to će mi oduzeti koja 3 sata, onda moram oprat kosu - znači sat. Pa jesti - isto sat. To je već 5 sati. Onda moram spremit sobu ako mi stara slučajno upadne (nisam je spremila jedno mjesec i pol) - 3 sata. Moram se spakirati - znači još kojih 2 sata. To je več 10 sati i ostane mi samo sat da ne radim ništa. Ah, zašto vrijeme tako leti?! Jučer je tako brzo prošlo. I jučer mi se ostvarila velika želja. Konačno sam svirala Fender Jaguar. Ali ne obični nego bariton, to je više nešta između bass gitare i solo gitare. Ima 6 žica i izgleda kao solo gitara, ali ima polja kao bass gitara i 1. i 6. žica nije e kao na običnoj solo gitari nego je h. I štima se za kvintu niže pa se dobiva dublji, hard zvuk. I tako sam ja odsvirala neku pjesmu tipa Soundgarden (taj stil mi najbolje leži) i jesnostavno sam uživala. Stvarno je super osjećaj svirati takvu gitaru. Samo zasad nemam para da je kupim. Ali nema veze - ipak ja idem u London!
ŠTA BI SVE HTJELA IZ LONDONA:
- sliku sebe kako držim Cobainovu gitaru i s njegovim naočalama na glavi
- žensku, usku majicu od Nirvane
- žensku, usku majicu od Pj Harvey
- žensku, usku majicu od Smashing Pumpkinsa
- žensku, usku majicu od Hole
- sve Nirvanine DVD- ove koje vidim
- sve CD-ove koje si želim kupiti (i nema ih tako jako puno)
- Come As You Are: The Story Of Nirvana
- Who Killed Kurt Cobain? (po mom njegov najbolji prijatelj - Dylan Carlson)
- sve knjige o Kurtu i Nirvani koje nađem
- postere od Nirvane, Pj Harvey, Pumpkinsa, Hole...
- nekoliko beđeva
Eto, to su valjda sve moje želje. Ima ih puno. I zaista mi treba sponzor za put. Ko bi me htio sponzorirati i dati mi 1000 Funti za London?!
30.7.2005. LONDONSKE KRONIKE VOL.1 (IPAK JE POST DEPRESIVAN)
Pa evo ovo su neke slike s ekskurzije. Bilo je zaista super, nezaboravno i ne znam kako opisati koliko mi je bilo dobro. Sutra idem na more i opet me neće biti 2 tjedna, ali kada se vratim ću objavit jedan jako dugački post s detaljnim opisom svakog dana. Sad nemam baš vremena za to pa samo objavljujem dosta slika i malo objašnjenja uz svaku sliku. Inače najbolji dan cjele ekskurzije bio je u Munichu jer tamo su nas izbacili iz svake trgovine u koju smo ušli (po slikama se vidi zašto) i 2 puta su nas izbacili iz McDonaldsa (jednom smo zaspali, a drugi put su prepoznali ko smo). A evo šta sam sve kupila:
Box set Nirvaninih singlova
Nevermind na ružičastom vinilu (ružičasta gramafonska ploča)
Neki nirvanin Box set za kolekcionare
Knjigu Who Killed Kurt Cobain
Knjigu Cobain Dossier
Knjigu kurt Cobain - The Nirvana Years
Biografiju Pj Harvey
Strip God Speed - o Cobainu
Knjigu s svim riječima svake Nirvanine pjesme
Mojo (glazbeni časopis) o cobainu
Q (glazbeni časopis) o Pj harvey
Pj Harvey - B sides (ograničena Američka CD-a)
5 ogromnih Nirvana postera
4 Nirvana DVD-a
Nirvana majicu sa logom banda
Puno razglednica s slikom Cobaina i Nirvane
A ukrala sam:
Puno razglednica Londona
Smješne naočale
Bedževe Nirvanine
I možda još koju stvar
Uglavnom bilo mi je super, ludo i nezaboravno i htjela bi ići opet s istim društvom. Jer mislim da mi s nijednim drugim društvom ne bi bilo zabavno kao što mi je bilo s njima.
Bile smo najgore u busu i svi se se derali samo na nas. Stalno smo se gubile i kasnile. A na povratku smo još ja i Mia(sjedile smo u prvom redu na katu) širile noge najviše što smo mogle na prednjem staklu busa.
Dvaput smo skoro završile na policiji: jednom su nas uhvatili da krademo, ali nije bilo ništa jer zapravo Momu su uhvatili da krade, a drugi put smo na trajektu rezale kulen i ostavile smo Momu samog s nožem i on je iz zajebancije hodao po trajektu i prijetio ljudima smrću. I na kraju su Dragana i Vlatka ispale krive za to više nego on. Koja glupost. Ali sve se rješilo.
A kad sam se vratila - BAND!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! Da, da Lucija je konačno dobila bubnjeve (Premier!) i koštali su samo 2800 kn i to pravi komplet koji uključuje bas bubanj, kick pedalu, 2 toma, low tom, snar, štop činelu i crush činelu i stolicu i 2 vrste palica. Jednio joj fali ride činela i nadam se da će je uskoro kupiti. Inače proba je trebala biti u srijedu ali ja sam zajebala neke stvari svojim pretjeranim spavanjem (ne možete zamisliti koliko se mrzim zbog toga). Konačno kad se taj trenutak približio, kad se Diana predomislila i oblučila mi posuditi gitaru JA sve zajebem. JA"!!!!!!!! Isuse, Bože ne smijem misliti na to, ali to mi se cijelo vrijeme mota po glavi. Toliko sam nervozna i ljuta na sebe, da sam se čak i htjela ubiti (opet) i nekako sam opet sva pomalo deprimirana (mada ne u onolikoj mjeri kao prije mjesec dana kad sam htjela popiti kutiju tableta za spavanje i pomjšati to sbocom vina samo zato da se riješim te jebene boli i svega, jednostavno svega i da budem totalno slobodna i mrtva). Ah, smrt! Još par godina sam tu, a onda idem. Joj, zašato, zašto mi se opet samo to mota po glavi?! HA=?! Ništa, ništa drugo trenutno mislim opet samo na mrt, depresiju, i to kako sam i koliko sam sve zajebala. Sjebala sam si možda cijeli život JEBENIM SPAVANJEM! Ko zna kad će biti drugog puta za probu, ko zna oće mi onda Diana posuditi gitaru, ko zna jel ću ja uopće htjeti biti u tom bandu? Ko znas šta će biti sa mnom?!?!?!?!?!?!?!?!? osjećam se tako prazno i jadno. I to zbog gluposti. Meni stvarno jedna obična, naizgled nebitna glupost može sjebati sve, cijeli mozak, cijeli moj svijet se može početi rušiti zbog jedne obične, jebene gluposti o kojoj prečesto razmišljam u zadnjih nekoliko dana. Opet izgledam normalno, kao da nemam problema, ali gorim, izunutra opet gorim i opet se mrzim kao što niikada nikoga nisam mrzila osim samu sebe (dobro i budale iz osnovne)1 Zašto? Žašto se to stalno, stalno ponavlja?! Sjednem za kompjuter, stavim si skidati neki album, idem pisat blog, razmišljam i postanem depresivna. Uvijek, jednostavno uvijek. Ovo je trebao biti veseli post. Jedan od malo njih, ali ne, nisam se uspjela ne slomiti, isto kao što neću moći obrisati ova sranja koja sam napisla - moja glupa razmišljanja koja me ubijaju svakog dana iznova. Svako ljeto ponovo i tako u krug će ići valjda dok ne umrem. Ne mogu više to podnjeti. Svako ljeto sam jedna, zgažena i depresxivna. Nadam se da je to zbog vrućine koja mi toliko ide na živce. Mrzim vrućinu, onda sam nervozna i depresivna. Ne znam, ne znam šta ću sa sobom napravit, ali nešta moram promjeniti, ne smijem više gorjeti...
Ova slika je uslikana drugi dan - kada smo stigli u Munich, odmah nakon prvog odlaska u McDonalds. Na slici su (s ljeva na desno) : Mia, Ines, Dragana i ja, a Vlatka nas je slikala
Ova slika je isto iz Municha i prikazuje mene u jednoj od "predivnih" modnih kreacija.
Vlatkina kreacija:
Mijina kreacija:
Ostatak slika nemam vremena sad stavit, stavit ću ih ili navečer ak ne budem išla van ili sutra ili kad se vratim s mora.
18.8.2005. NASLOV (MISLIM DA SAM KONAČNO BILA SRETNA ONDA)
Konačno ovdje. U svojoj kući, u svojoj sobi, u svom predragom krevetu. Vratila sam se s mora i trenutno sam u nekom kreativnom, pozitivnom razdoblju. Radim neke pjesme u guitar pro-u i već u ova 2 dana koliko sam ovdje imam materijala za jedan solidan album. A na moru sam napisala dosta tekstova, tako da demo snimke idem snimati kada se Lucija vrati s mora i kada nađemo neki bass. To je jedini instrument koji ne možemo posuditi, ali imam zamjenu jel sma napravila da ritam gitara svira bass dionicu pa bass i nije potreban jel bassove imamo. I bilo bi jako dobro, savršeno kada bi mi se starci smilovali i kupili mi neku gitaru i pojačalo. LAi ne, oni mi ne žele kupiti gitaru jel ne žele kupovati novo pojačali svaki tjedan. Mislim OK, možda jesam destruktivna i možda mogu uništiti neuništive stvari, ali ne bi razbila ni mikrofonirala (dobro mikrofonirala bi) pojačalo skroz dok ne uštedim za novo. A dugo bi bilo do toga jel bi si morala prvo kupiti projektor za efekte.
A jučer sam našla 2 pojačala od jedno 100 W. I to ih mogu uzeti i niko ne bi skonto. Samo ih se treba nekako odnjeti iz Poljoprivredne škole. Koji su ti naši budale. Kad se sazidala nova škola oni su iz stare odnjeli sve moguće i ploče i krede i daske za WC, a u jednoj učionici su ostavili ta 2 ispravna pojačala. I škola je sad prazna i niko tamo ne dolazi i ljepo bi se opet mogla uvući unutra i nekako pokušati izvući ta 2 pojačala. Ali ne mogu, starci bi skontali, preteška su i prevelika su i preglasna su.
Ali dobro, pokušavam ne misliti na ta pojačala. Konačno slušam jedan dugopriželjkivani CD i mislim na to kako ću danas na konceru gađati band nekim ogromnim, starim gaćama i slične stvari. Ne znam šta da još napišem...
Kako je to glupo. Kada sam depresivna, kada se mrzim i kada se želim ubiti napišem cijele Bibilije od postova, a kada sam sretna ne znam šta da napišem. Baš jadno.Nekako je lakše biti totalno prazan kao što sam bila prijke 2 mjeseca. Ali nije ljepo i nije lagano na neki drugi način. Zapravo je teško svaki dan nositi se s istim problemima i stalno razmišljati o istim stvarima, jako je teško i svaki dan postaje sve teže. Na kraju od psihičke boli počenš osjećati fizički loše i budeš u takvom stanju da ne možeš i ne želiš izaći iz kreveta. I sve teže podnosiš društvo, šta budje jako sjebano ako je osoba nedruštvena jel se onda potpuno zatvori u sebe i danima ne komunicira s nikim osim sa papirom (osobno iskustvo). I onda ostaješ danima ležati na podu sobe i razmišljaš koliko si sjeban i kako je sve oko tebe crno i kako si ti zapravo jadna osoba... Uglavnom, budeš totalno u kurcu. Isprazan, jadan, očajan. Onako bez galasa svojim ponašanjem zoveš u pomoć, ali niko te ne shvaća ili te niko ne želi shvatiti. Odjenom ti svi okrenu leđa i shvatiš da ti prijatelji zapravo to i nisu. Jel uvijek te ostave kad su ti zapravo najpotrebniji - u vrijeme depresije oni se jednostavno maknu od tebe i ostave te da se sam boriš s njom. I onda još u svoj toj boli postaneš jebeno osamljen. Kao da je cijeli svijet digao ruke od tebe. A te spoznaje da si sam i bla, bla znaju boliti. Bole stvarno jako, toliko da ti razjebu mozak totalno. I onda si ostavljen sam - imaš sebe i jednostavno se danima valjaš u svojoj boli kao svinja u govnima. Nemožeš ništa. Čak nisi ni kreativan. Jednostavno si prazan, jebački prazan da prazniji ne možeš biti. Uostalom, ta praznina se vidi iz mojih starih postova, mada sam se zapravo osjećala mijijardu puta gore. I zato sam sada sretna. Jel više se ne osjećam tako... Stvarno sam relativno sretna, a da pritom ovaj put ne pijem nikakve tablete ni alkohol. Samo se zajebavam i živim svaki dan kao da mi je zadnji. Dobro, i dalje sanjarim, i dalje jako sanjarim i bježim od stvarnosti, ali svejedno, bar nisam nesretna kao prije. Mada sam i dalje jako nezadovoljna sobom, bla, bla, bla...
Ali eto, postigla sam onaj osjećaj, opet. I opet radim određenu vrstu gluposti svaki dan. Ako se oblačenje u vrećicu za smeće (i hodanje u njoj po gradu) i provaljivanje (dobro ne baš provaljivanje) u napuštenu školu i slične stvari mogu nazvati glupostima, ma ne... Ali takve stvari sam oduvijek obožavala...
I da još sve bud bolje, stranica na kojoj se mogu skidati Nirvanini bootlezi (audio snimke koncerata) je opet proradila! Pa sad moram skinit još kojih 50 njihovih koncerata i bit ću sretna. Jako sretna.
23.8.2005. NAJDRAŽE PJESME - RIJEČI (ZAPRAVO O FILMU PIKABOOOOO)
Evo, pokušala sam kupiti skoro sve svoje najdraže pjesme i staviti riječi. Pjesme nisu poredane po tom kako koju volim nego samo ovako. Najdraže djelove sam podebljala. Samo sam za sadstavila Sonic Youthe i Smashing Pumpkinse, ostalo mi se ne da. Tako sam ljena. I umorna, užasno sam umorna.
Trenutno (mislim ovih dana) snimam film i to me prilično umara. Prve scene smo snimili u subotu i to smo snimali samo pol sata, a onda bježali od policije (inače snimali smo u jednoj staroj napuštenoj školi, a tamo nismo smjeli bit i neko nas je čuo i zvao policiju) i poslje toga sam bila tako umorna da nisam taj dan mogla ići van. U nedjelju je bio dan pauze (na sreću) i mada sam se probudila u pol 1 cijelid dan sam i dalje bila umorna (a spavat sam išla u 10 u subotu). Onda jučer smo opet snimali i to od 2 do 6. I bilo je super. Smo sam skoro svaku scenu morala ponavljati. Inače imena u filmu su nam Maraja Keri (Dora), Kortni Lav (Ja) i Helga (Mia). I meni je t o ime Maraja bilo užasno smješno, toliko da sam se u svakoj sceni kada se ona spominjala počela smijati, a onda se i Mia počela smijati i morale smo ponavljati. A cijelo vrijeme naravno nismo imale tekst i morale smo smišljet šta ćemo reći u vrijeme kada se snima. I to je bio još jedan problem. Ima samo 2 scene koje se nisu ponavljale. Jedna u kojoj se ja fiksam i jedna totalno luda kada Helga i Kortni idu tražiti Maraju i uđu u jednu učionicu koja je sva od krvi (kečapa) i nalaze MAraju kako plače zbog toga što je dobila menstruaciju. Obje joj nude uložak i onda se posvađaju oko toga koja će joj ga dati i na kraju se počnu vijeti i tući po učionici i gađati krvavim Marajinim gaćama. I na kraju se i Maraja u sve to uključi. Onako, snimanje je bilo totalno ludo. I stalno smo se šamarale. Kortni i helga valjda imaju samo jednu scenu u kojoj se ne šamaraju. Inače Maraja Keri (po Mariah Carey) je mala, nestašna djevojčica i Kortnina prijateljica. Kortni Lav (Courtney Love) je narkomanka koja misli da je šta ja znam - veličina i stalno joj smeta kad joj neko prigovara. A Helga je baba i Marajina dadilja. O ona nas stalno u početku šamara, a mi njoj vraćamo i tako. Onak - film je totalna komedija, a zapravo je horo. Užasno smješno. Jedva čekam da ga snimimo do kraja, a onda da to gledamo, to će biti najsmješniji dio tog svega.
Inače i danas sam jezivo umorna. Stara me u POL 10 (!) probudila, a ja sam jučer isto bila umorma poslje snimanja i išla sam spavat čim sam pogledala Harry Potter i zatočenika Azkabana. I tako sam sad za ništa, a susjedi buče i ne mogu spavat pa slušam Pumpkinse (ZERO je FENOMENALNA) i pišem ove gluposti. Ne znam šta bi još mogla napisat. da, da I'M IN LOVE WITH MY SADNESS! Joj, tako ne znam šta da radim. Umor ubija, stvarno ubija. A ja OBOŽAVAM spavati, na svijetu ne postoji skoro ništa ljepše (osim glazbe i zajebavanja po gradu i takvih stvari) na svijetu. Onako, kad sam bila djete, spavanje je bila najveć moguća kazna. Borila sam se da ostanem što duže budna i da ne idem spavati. A da mi je sad to kazna, bila bi presretna. Onako, ako slučajno vani ostanem duže da za kaznu cijeli idući dan do izlaska moram spavati. Kako super. A uopće ne kontam zašto toliko i dalje mrzim biti budna. I sad kad više nisam u depresiji i kada sam relativno sretna, ja i dalje mrzim biti budna. Ne znam, ne znam šta mi je . Ma, jebi ga zajebat ću to sve, ako da ne postoji. Barem ću pokušat.
Evo i kog tumačim u filmu (samo sam drugačije obučena - imam anđeosta krila, majcu na kojoj piše HOLE i i grudnjek preko majice i kratku suknju i tajce ispod i zelene starke.
4.9.2005. ZAŠTO SADA?!?!?!?!? (ETO, OVO JE ZADNJI POST KOJI ĆU OBJAVITI)
Zašto škola počinje baš sada?! Sutra?! Kako jadno, ja bi da praznici još traju i traju barem kojih dobrih mjesec dana. Tako je super, mogu reći da mi je ovo najbolje ljeto u životu. Ono prije Londona je bilo očajno i toga se neću sjećati, ali ovo poslje.... To je ono za pamćenje. A sve je tako brzo prošlo, prebrzo, a ja ne mogu vratiti vrijeme jel to je nažalost poprilično nemoguće.
Samo se nadam da ovaj, relativno veseli, dio mog života neće prestati kada sutra stupim u tu smrdljivu zgradu koja se raspada. Ma, valjda neće. I već imam planove za idući vikend.
Ovi zadnji tjedni ljeta su bili posebno super. Prvo smo snimali taj film, to je bila totalna šprdancija i film je prilično perverzan i super. Barem meni i Dori i Miji i Štefanu. Ne znam kako će biti ostalima koji nisu s nama to snimali. A dobar dio scena je sniman u staroj Poljošici. Inače kada se naša škola bude renovirala mi ćemo ići u staru Poljošicu i imati ću barem ljepe uspomene na perverzije koje sam izgovarala u pojedinoj učionici u pojedinoj sceni kao i na šamare koje sam opalila Miji i primila ih od nje kada sam se u filmu "predozirala". A ovaj tjedan je bila montaža, najnaporniji dio, ali uvijek je super vidjeti film kako postaje sve bolji i bolji. Sada ga već od silnog gledanja znam napamet, ali svaki put mi jejednako smješan i lud, kao i svima koji su ga vidjeli. I u petak je onda, kada smo imali montažu titlova, bio koncert. Ah, da, taj ludi koncert. Svirala su 3 banda od kojih je jedan bio nepodnošljivo dosadan. Za vrijeme dok su svirali Wastedi Dora, Mia i ja smo vježbače bacati gaće i grudnjake jel smo htjele gađati band. Ali taman kada smo ih naučile bacati barem malo dalje Wastedi su završili i na njih ih nismo bacile. Idući su bili Red Roostersi. Oni su dobili 2 para ogromnih gaća, tange, 2 grudnjaka i učožak. Ja sam bacila gaće i grudnjak i uložak, Dora gaće, Diana tange, a Mia grudnjak. Onda smo Dora, Mia i ja sjele na dekicu i vikale da želimo svoje gaće i grudnjake nazad. Kada su sva 3 banda bila gotova ošli smo do njih i tražili svoje stvari nazad da ih imamo za idući kojncert. I dali su nam. To je bilo tako jebeno smješno... Ma, bilo je jednoistavno super. Onda smo premjestile dekicu i nastavile ležati nasred Tvrđe i pričati neke perzverzije ("jako čudno" za nas).
Jučer je isto bilo nezaboravno. Konačno nisam cjeli dan provela u Retfali na montaži. Ljepo sam kod kuće svirala i igrala Simse sve do 5 kada su Dora i Mia došle do mene da idemo spavati kod moje babe u stan (baba je ošla na more). A "spavanje" je bilo ludo... Prvo sam ja našla 100 kn na podu kod OLT-a. Naravno, taj novac smo ošle potrošiti na hranu. Na hranu nam je otišlo nekih 264 kn. Imale smo 3 ogromne vrećice pune svega. Kada smo došle u stan počele smo kuhati. I za divno čudo nismo zapalile kuhinju, samo smo je jako zasvinjile. A hrana je bila - Mijini zagoreni štrukli, Moja pizza koja se raspada i više liči na špagete nego na pizzu, Dorino tjesto koje je kipilo i pizza s hrenovkama i juha. I da, naravno - 3 litre čokoladnog mljeka. Ali popile smo samo 2. Onda smo se igrale skrivača po stanu i čekale erotski film na RTL-u. Za to vrijeme je Dori uspjelo razbiti neku vazu dok smo se tukle jastucima. A i našle smo fotoalbum od babe i njenog dečka i tamo je bilo svakakih gluposti pa smo se jedno sat vremena šprdale i smijale na to. Erotski film je bio dosadan, ali svejedno smo ga gledale do kraja. Onda smo ošle u krevet i naravno da smo počele s našim beskonačnim razgovorima o sexu i tim stvarima. Zaprano pričale smo o najglupljem opisu sexa u knjigama. Onda se Dori prispavalo i Mia i ja smo pričale o mjestima na kojima bi sex bio najbolji i ovo su 4 najbolja: voda definitivno
ona mreža za ljuljanje
čamac
PJENA
I tako, zaključile smo da sve to jednog dana moramo isprobati, ali tek za nekih 9, 10 godina... Jel trenutno smo očito obje u fazi kada nam se svi gade jel su svi glupi i odvratni. I i istina je da je većina dečkiju glupa i da mi se velika većina jako, jako gadi. I možda ču si za kojih 10 godina neći nekog ko mi se neće pa ću se onda pojebati u vodi... Ali kroz bar sat vremen a razgovora nismo uspjele skontati šta je tako super da neki tip zabija svoj kurac u tebe=? Zašto svi u tom tako uživaju i šta je u tom super?! Ne znam! Čini mi se prilično odurno i fuj...
Onda smo probudile Doru i ona je bila ljuta na nas i počele smo se hrvati iraditi slične gluposti skoroz do jedno 6 ujutro. Oko 6 smo Mia i ja počele glumiti dijaloge iz crtića Labuđe Princeza (Derek i Odette) i pjevati pjesmei tako svašta. Onda smo se prisilile da zaspemo. A u pol 11 smo već bile budne... I išle smo spremat stan. To je bilo bolno iskustvo, ali ponovit ćemo ga. Samo ne znam oćemo li ići opet spavati tamo u petak ili u subotu, ali ići ćemo, to je sigurno. Samo idući put kada odem tamo više neću biti na praznicima, ali nema veze. Neću dopustiti da mi škola sve pokvari...
I evo sada, za jedno 2 sata ću krenuti van. Zadnji put na ovim praznicima... Koji su stvarno za pamćenje. Stvarno otkad sam se vratila nije bilo ni jednog jedinog dana koji je bio užasan. Svaki je bio zabavan... I svaki dan smo se šprdale naveliko i jednostavno uživale. Evo nekih slika sa seta filma i od jučer. Slike koje ćemo danas uzeti možda stavim jedan drugi dan.
Film - ja sam plava, Mia u crnoj haljini, a Dora ona sa šarenim štramplama:
Ove slike su od jučer.
Prvo je sve bilo mirno i spokojno, Dora i ja smo ležale tako mirno, poput 2 nevina anđela...
A onda se pridružila Mia i postajalo je sve vatrenije...
I vatrenije...
I na kraju se više nisu mogle suzdržati...
Najbolji trenutci ljeta 2005:
- London
- snimanje filma
- spavanje kod babe u stanu
- čitanje časpoisa Erotske priče naglas u centru grada
- glumljenje Titanica u busu u četvrtak
- koncert
- krađa balona iz McDonaldsa
- hodanje gradom u skuknjicama od vrećica za smeće
- piknik po kiši (mada je svaki dan taj tjedan bilo užasno vruće mi smo baš taj dan izabrale za pikinik)
- prva proba s bandom (ne zato što je bilo zabavno nego zato što je bilo prvi put da imam probu s svojim bandom)
- prvo provaljivanje u Poljošicau
I sve šta je bilo super, a da to nisam nabrojala. Jednostavno je bilo ODLIČNO! I sve bi htjela opet ponoviti.
Eto, uglavnom mi je godina ovako prošla. Ne znam o čemu bi još moglaa pisati. Ne mogu reči da baš imam inspiracije osim da pišem o tome kako nisam svjesna da vrijeme brzo prolazi. Kao da je jučer bio 5. mjesec. Onako, a tak se puno toga promijenilo šta se i vidi iz postova. Pa eto, ako se ikom bude dalo čitati sve ovo svaka mu čast! Inače za dovršavanje ovo posta ošla su skoro 2 sata. Nisam ja baš normalna.
|
