24.02.2010., srijeda
Domovina se brani ljepotom . . .
|
U našoj je postrojbi vladala prava idila (neće grom u koprive !) i jesen 1993. bila je vedra i optimistična. O politici smo jako rijetko govorili, a najčešće su bile na redu kritike HDZ-a i vlasti općenito. O religiji i vjeri nije bilo ni riječi, iako je većina bila iz „normalnih katoličkih obitelji“. Prešutno se smatralo da je to privatna stvar svakog pojedinca. Tako sam dobio odgovor na pitanje koje me je najviše mučilo: Je li ZNG katolička vojska, kako su to prikazivali na TV i drugim masmedijima ? Odgovor je bio kategoričko NE! ZNG je bio, baš kao što mu ime govori, naoružani narod: ljudi koji su htjeli braniti domovinu i ne biti ničije marionete. Nažalost to nije dugo potrajalo. Kad sam slijedećeg ljeta došao atmosfera se je bitno promijenila. HDZ je preko zapovjednog lanca i vojne policije preuzeo sve u svoje ruke. Između nas i suprotne strane bio je UNPROFOR i morali smo se odmaknuti od prve crte par kilometara. Ljudi su naslućivali da smo tu zbog politikantskih igara vlasti, a ne zbog potrebe obrane, tim više što smo na ovom sektoru bili izrazito nadmoćni. Da bi se „podigao moral“ često su se pekli janjci, točila rakija i pjevale ustaške pjesme. Ubrzo je ZNG, osim duha, izgubio i ime: postali smo „domobrani“. Izdržao sam nekako ta tri i pol mjeseca, ali kad sam došao doma bio sam alergičan skoro na sve: na testu je ispalo da sam alergičan na pelud trava i drveća i prašinu itd. Ukratko bio sam alergičan na tuđmanluk i sve svinjarije koje se rade u ime hrvatstva i obrane domovine. |
09.02.2010., utorak
Zemlja šljiva i gljiva
|
Kako rekoh, bili smo dobra ekipa. Na samom početku neki je pijani budalaš počeo mahati automatom pa su se svi odmakli od njega kao od gubavca. Odmah je nekud premješten. Lika je za mene bila zemlja šljiva i vrganja. Bilo i više vrsta jestivih divljih biljaka: koprive, divlje ruže (šipak), majčine dušice i drugih čajnih biljaka. Pored jestivih gljiva bilo je naravno i otrovnica pa sam jednom prilikom (blizu minobacača) velikom hrpom granja pokrio pupavke, da netko ne bi došao u iskušenje. Tijekom dvije sezone nije bilo nikakvog incidenta (s gljivama), iako je bilo nepopravljivih sumnjičavaca.  Tako sam se jednom otrovao kiselim kolačima (mislio sam da su sa jogurtom ili kiselim vrhnjem)  i kad sam dobio proljev mnogi su rekli GLJIVE! Brzo sam se oporavio, a onda čuo da je i u susjedstvu jedan od branitelja stradao od kolača. Inače nismo imali gubitaka. Najveća je nesreća bila kad je pijanog kuhara ugrizao pas.  Bilo je to vrijeme primirja, ali svakog tjedna je netko stradao. Najčešće od mina, ali i od "prijateljske" vatre.  Skrivali su to od nas, ali dečki su u Novom listu čitali osmrtnice s poznatim imenima. |
02.02.2010., utorak
Lipice - Glibodol
|
na prvoj straži - - - u gluhoj, crnoj noći - - - čuje se kaplja cijepam drva - - - tvrde i duge bukve - - - bijeli snijeg ako ne mrziš - - - neće te dosegnuti rat - - - obilna jesen pucanj u prazno - - - vidi neprijatelja … - - - u noćnoj sjeni djeljem bukov mač - - - sin se jako veseli - - - dar oca borca nismo pucali - tražili smo vrganje - držali stražu beremo šipke - - - tražimo bolje gljive - - - čuvamo zemlju posljednja straža - - - zaboravio pušku - - - idemo doma! drveni je mač - samo zgodna igračka - proklet bio rat! |