U našoj je postrojbi vladala prava idila (neće grom u koprive !) i jesen 1993. bila je vedra i optimistična. O politici smo jako rijetko govorili, a najčešće su bile na redu kritike HDZ-a i vlasti općenito. O religiji i vjeri nije bilo ni riječi, iako je većina bila iz „normalnih katoličkih obitelji“. Prešutno se smatralo da je to privatna stvar svakog pojedinca. Tako sam dobio odgovor na pitanje koje me je najviše mučilo: Je li ZNG katolička vojska, kako su to prikazivali na TV i drugim masmedijima ? Odgovor je bio kategoričko NE!
ZNG je bio, baš kao što mu ime govori, naoružani narod: ljudi koji su htjeli braniti domovinu i ne biti ničije marionete. Nažalost to nije dugo potrajalo. Kad sam slijedećeg ljeta došao atmosfera se je bitno promijenila. HDZ je preko zapovjednog lanca i vojne policije preuzeo sve u svoje ruke. Između nas i suprotne strane bio je UNPROFOR i morali smo se odmaknuti od prve crte par kilometara. Ljudi su naslućivali da smo tu zbog politikantskih igara vlasti, a ne zbog potrebe obrane, tim više što smo na ovom sektoru bili izrazito nadmoćni.
Da bi se „podigao moral“ često su se pekli janjci, točila rakija i pjevale ustaške pjesme. Ubrzo je ZNG, osim duha, izgubio i ime: postali smo „domobrani“.
Izdržao sam nekako ta tri i pol mjeseca, ali kad sam došao doma bio sam alergičan skoro na sve: na testu je ispalo da sam alergičan na pelud trava i drveća i prašinu itd. Ukratko bio sam alergičan na tuđmanluk i sve svinjarije koje se rade u ime hrvatstva i obrane domovine.
Post je objavljen 24.02.2010. u 14:22 sati.