Walking with Satie

utorak, 24.06.2008.

Tralalalaliranje

Pixies - Here comes your man - KLIK KLIK

mogla bih pokoriti dan
jetak od bistrine
dok izgovaram prijeglase
i svoje ime na francuskom
/od njega boli me grlo,
umirujem ga vodom/
šupljine umora, neprimjetne su
i pokreti koje pravim po
dnevnim polohama ne mogu
zamijeniti prekidač
koji takne kad je potrebno
da se pretvorim u osmijeh
uokviren ušima

U životu uvijek postoji bar jedan trenutak kad se osjećamo kao da smo se upravo prosvijetlili – sve nam je jasno osim činjenice kako nam to već ranije nije bilo jasno. Naizgledna lakoća u poimanju stvari nažalost ne traje toliko dugo da bismo doista nešto i promijenili u sebi, na sebi, oko sebe....ili mi se čini...Nakon intenzivne i progresivne faze, obično slijedi retrogradna, ali i to je privid jer se upravo u toj retrogradnoj ili katkad statičnoj fazi događaju utiskivanja bitnih stvari u matrice nas samih...Skoro cijela dekada jednoga dijela mog života, a tu ne mislim na onu prvu, bila je u stanju progresa i naizglednih prosvjetljenja, stoga je valjda razumljivo da mi ova naizgledana retrogradna faza, koja sad već traje neko vrijeme, nije baš mila. Ali navikavam se i, umjesto da se borim kao inače, pokušavam sporijim tempom usisavati stvari oko sebe, dulje ih kušati i probavljati kako bi sve rjeđa prosvjetljenja duže trajala...
I onda jednoga dana se dogodi onaj trenutak kad shvatite da ste osvojili jack pot i da imate devet mjeseci za oprostiti se od starog načina života i pripremiti se za intimni Veliki prasak svoga malog svemira. Tad znate da ste sigurni i da će sva trenutna tupila potupuno nestati.