Walking with Satie

ponedjeljak, 11.02.2008.

Jedna autironijska i dvije vesele

feist - my moon my man - KLIK KLIK


puše britka bura,
čekam da dođeš s ručkom
kojeg kuha tvoja mati,
za mene
koja kuham na 39
sve svoje dnevne mrakove
i padove i
jauke i sumnje
i nevrijednosti
koje mi se motaju
u praznom stomku
dok ležim
i prebirem
ono što me
zamrači kad
um se zakoprca
i poželim
odustati od
bjeline i
čudesnog sjaja
gdje se put
rastvara u dva kraka
i ostaju ruke
koje pitaju:
kako dalje: pisati?
i čujem iz daljine
hrta kako se
diže: smijeh, samo
smijeh,
ništa više

...

Na obalu Madeire:
promatrati vjetrove,
srkati juhu i
sanjati obale
zemlje zbog
koje se rasipam
kao pepeo
u plamenu
sol u moru
jer ne zatvaram
oči jer ne želim vidjeti
već jer doista ne želim gledati
treba mi 100g zavaravanja
dok ne nađem muharicu
za ubiti dosadu

....


Uporno se tražim u tebi
ja sam plivač
koji rovari tvojom dušom,
kupi okrajke,
spaja ih u pačvork
i vitla njime kao zastavom:
to smo mi:
imamo himnu
koju pjevušim ispod
pokrivača
i grb
kojeg crtam žmireći
ružičastim
prstima
utrnulim od
uspona po tijelu
skliskom od
stisnute stvarnosti
i tjelesa, moje
na tvome
što okupira te
kao vojska
nekad Normandiju