Walking with Satie

srijeda, 16.01.2008.

Emocionalna pauza

Često zaboravim otvoriti prozor,
živim u jednoj sobi svog dvosobnog stana
jer kad njega nema svijet se suzi, ja zatvorim vrata
i zapalim svijeću kako bi naranča vratila miris proljeća
Ali vani je južina koja je opaki igrač i teško joj se suprotstaviti,
zapravo, i ne suprotstavljam se. Mentalno smotam jednu,
i s glavom u oblaku dima bježim od stvarnosti i onda zaboravim
da je kisik potreban..podsjeti me bol u prsima. Nekad me plašila,
više ne. Sad se samo dignem, pogledam vreba li ispod prozora
kakav manijak (zapravo još uvijek čekam trubadure iz
13 stoljeća, mada bih primila i one iz 8., samo kad bi došli),
otvorim ga i dugo gledam u narančasto nebo,
osluškujem ga, pravim se da razumijem sve-bacam pogled u daljinu:
pravim se kako sam mudra ili kako sam upravo napravila
nešto važno i sad sam došla baciti pogled na svijet van svoga:
nekako ubacim se u onaj osjećaj koji u meni proizvode
slične scene iz omiljenih filmova. Obično, onda ostavim prozor
na škrip jer nikad nisam sigurna jesam li pustila dovoljno kisika
unutra, a svi znamo da ispod vrata ne može proći puno, hm...

- emocionalna pauza-

Sjednem na kauč, nabijem slušalic i slušam bend iz Minesote za
koje zna par ljudi iz susjedstva u kojem živi bend i ja.
Kad njega nema, moj telefonski račun rapidno raste,
obično zovem nju i pričam joj o svojim "njuejđovskim" nebulozama.
Ona se još uvijek čudi, ali ja se ne dam.
A onda joj čitam i tumačim horoskop i ona je oduševljena
mojom pronicljivošću. Tad čujem kucanje i znam da je vrijeme
da poklopim.

- emocionalna pauza-

Uvjerena sam da što više vremena provodim sama
da sam duhovitija, zapravo postajem briljantna,
ako ovako nastavim, morat ću osnovati svoj stand up komičarski
program, za sebe, naravno.
Mislim da me samoća oplemenjuje, ne primam tone i tone sranja
koja sam nekad primala. Nekad kad sam iskreno
vjerovala da svojom suosjećajnošću mogu promijeniti svijet,
pih, jebala me suosjećajnost i kriva ideologija.

-emocionalna pauza-

Imam susjedu koju sam otpilila nakon prve greške.
To mi je prvi put u životu i još uvijek se grizem radi toga.
Znam da je moja odluka racionalno i intuitivno ispravna,
ali...jebe me suosjećanje...
Valjda su svi prvi puti uvijek turbo usrani:
prvi poljubac: od šoka sam pala sa zida...dalje ne bih...
prvi seks: ležim, on pokušava doprijeti do moje
maternica, ja gledam zvijezde i dostojanstveno sam
očajna i postojana, toliko da bi me se i Antigona posramila.
prvi posao: 16 mi je i upravo sam iskrenula bocu Coca Cole
u krilo gosta
prva vožnja automobila: pregazila sam mačku, ali je preživjela, fiju...

Puno je tih prvih usranih, ali, valjda...tako to ide...Valjda
će mi s vremenom biti lakše, otpiliti suviškove u startu,
umjesto da čekam cijelu vječno ko inače jer sam jebeno
suosjećajna i imam taj film da svi imaju pravo na 146567890567
šansi.

-emocionalna pauza-

Probudila sam se sa snažnim osjećajem da
je mjesec izgubio jednu polovicu...



(*ulomak iz romana za dvadesetogodišnjake koji nikad neće biti napisan)