Walking with Satie

srijeda, 09.01.2008.

Raj, to je raj!

The Doors - Touch me - KLIK KLIK


Već ritualno idem leći kad ne treba, tek da zadovoljim potrebu
za spavnjem koja bi me kad-tad dotukla. Uvijek sam podcjenjivala svoju budnost
smatrajući je previše rahitičnom i bojažljivom da bi mogla podnijeti
višednevne izlete u prošlost, nagle skokove u budućnost, želatinastu i oporu svakodnevnicu
koja nakađena sumpornim atmosferama ubija svaku želju za ljepotom.

Nikad nisam voljela Janis Joplin, djevojku neobična glasa,
nisam je voljela jer sam je živjela, i znala sam koliko je sve to samo paradna
skakaonica za ego-manijake.
......

No, danas, sjećam se koliko mi nije uopće značilo kad sam otišla
u posjet Morrisonu, toliko mi nije značilo da sam se slikala s trivijalnim podignutim prstima
samo zato što je prije mene isto to napravila hipi-baka: vidjela sam je
u oblaku dima, tripoznih očiju sa snom o vječnim lovištima preseljenim na zemlju.

Ali, bio je to samo san.

I samo ja, koja priča s Eluardomi žali za drugovima koji su iščezli
kao ishlapljela rakija na Proustovu grobu,
na kojem nazdravlja tko zna zašto mladić iz Poljske.
Vraga znam je li Poljak, ali tko bi drugi nosio rakiju okolo po grobovima,
osim nas braće Slavena. Živio!
.....

No, moram priznati da je bio gotovo idiličan taj posjet.
Nikad bliže nisam bila svojim književnim, glazbenim uzorima
i neuzorima i to, bar to, me ispunjalo nekim čuvstvom
koji je nadilazio sve dotadašne susrete s njihovim djelima,
sa životom i groblje kao takvim.

......

Taj ritualni obred, ta penjanja i spuštanja,
kao da živim u jebenoj uspinjači.

.....

Sljedeći put i ja nosim rakiju na Pęre Lachaise.

....

Dosta mi je pljesnjivih podvrsta, podljudi, domena www.ja.com i ostalih
skleroznih rituala.

To nisam shvaćala tad, sad znam.
......

(ulomci iz romana koji nikad nije napisan i nikad neće biti)

Živjela poezija!!!


Što ih u meni izaziva ritam,
gibam te svoje ručice: valjam
se po mekim točkama sinapsi
neuroni mi pršte i vršte: hoću još, još!
jer sigurno, raj, to je raj!
Dodirni me,
ja sam gumeni oblak
Vjetar, čvrsta partitura
neba na koju je nagomilan
led, vidš li kroz njega
Ja nisam neki san koji
si sanjao slušajući svoje
omiljene pjesme,
dok si se opijao
na šankovima i tijela, gomile tijela
guraju te, a ti pitao si
koje tijelo: san, tvoj je san
To nisam ja,
ja sam priča
koju prati povijest primamljivih
događanja, ništa više
Zasigurno si to znao, morao si
Ali bila ti je potrebna varijacija
znamo ulogu su imale i molekule
kojima smo oblijepili
naše umove kako bi se
uzeli u obzir: nismo bili konkretni,
niti smo temeljito propitivali
Tad si htio vjerovati da svemir
napokon zuji
onako kako ga ti čuješ
Ali sve ovo je bila
samo ograničena prijetnja,
neizbježna apokalipsa
koja se već jednom dogodila
i dogodit će opet milijardu puta:
Znao si da treptaj, dva i tri
ne donose bog zna što
No, ipak, iskrene zablude
najljepša su svjedočanstva
da i Pepeljuge više
ne žele na ples
bez sigurnih jamstava
Znao si, to si znao,
a ipak...izabrao si
očekivano