Walking with Satie

subota, 29.07.2006.

Apstraction

I tako bila sam na tom koncertu (vidi post prije).
I tek kad smo došli bilo je nevjerojatno malo ljudi.
Valjda ja imam više prstiju no što je bilo ljudi.
Bilo me sram što sam iz svog grada,
grada u kojem svi kukaju da se nema di izaći i da se ništa ne događa.
Zapravo ništa se ne događa u njihovim glavama.
Postali su statični, letargični, teški za promjene,
ustaljeni da i kad se promjene oko njih događaju, oni ih ne primjećuju.

Opet sam valjda izgledala kao frik koji skače s još 2 frika,
toliko mi je smetalo da sam još više skakala.

A onda smo se spustili do grada i
jeli falafle o kojima je moja frendica pričala. (vidi post prije)

Dok sam ih jela zaključila sam da ona očito ne razlikuje
obični luk od češnjaka jer su falafle pune luka. Bila je dobra, ta falafla.
Onda sam pričala s djevojkom koja prodaje te falafle i
saznala neke stvari koje su mi pomogle da složim sliku.

Sliku koja je utjecala na to da upoznam jednog blogera
kojeg čitam valjda već 2 godine.

Čudno je to - ta percepcija u našim glavama.
Biti fasciniran do vrištanja od smijeha nečijim
nutarnjim životom i mislima i onda to pretočiti
u sliku i zvuk, a sve u nekoliko minuta.

Još uvijek percipiram jer nije lagan proces spajanja
tih slika u cjelinu, pogotovo kad ostvarite kontakt.

I mislim se kako nije pametno ići spavati u ove ure jer
moram se dići u valjda 7 jer mi dolazi frendica iz Splita.

I sad sam ni na nebu ni na zemlji.


Pod dojmom večeri!

I znam da sutra bit ću opako mamurna.

(U daljini vrište galebovi- kiša će.)

I da, rečenica večeri koju sam čula u prolazu je:

"Reci mi iskreno imaš li ti te pršute ili ne?"

Što bi Armstrong i Aristotel rekli na to?

Hm...