Walking with Satie

ponedjeljak, 13.12.2004.

Show me how you do that trick that make mi laugh

6. sat, prvoga dana jedne godine, dok sam se vozila kući zazvonio mi je telefon: on me zvao da se vratim po njega, prošla sam mimo njega nekih 300 metara. Nije mi se vraćalo, bila sam opijena, bila sam u kontroli, ali umorna, prokleto umorna, i nije mi se vraćalo ni pedalj, ali vratila sam se jer radi njega bi se bila vraćala bilo gdje.

U naglom skrenju – polukružnom, ne davajući žmigavac, dok je tišina prostora parala uši pogleda, u okretanju cirkuškog klauna harlekina začuo se udarac.
Čovjek je ležao na podu, nije mi bilo jasno, ništa mi nije bilo jasno...

Čovjek-dječak je vozio motor, preblizu i skrio se u mrtvom kutu mog pogleda i uz moj nagli okret on je dodao gas i slijepio se, odlijepio, pa slijepio uz asfalt, ali asfalt bijaše mek, novogodišnji, posut paperjem nečijih dobrih želja, i čovjek-dječak prođe bez ogrebotine, bez mrlje i vrati se svom svijetu kao da u moj nije ni kročio.

A ja- kao svaki klaun tražim uzročno posljedičnu vezu, manipulaciju stvarnosti, prošlosti, znanja, potrebe za učenjem i ne nađoh odgovor na pitanje: zašto se dogodilo što se dogodilo?

U 6 ujutro godine nove, kad sve se želje nanovo tvore, kad dan prvi postaje pečat za sve dane godine ove?

A moj On je vjerovao da je to sve radi njega. Nisam pronalazila logiku u njegovom samookrivljavaju, niti vezu sa svim nevjerojatnim stvarim koje je prošao zadnjih mjesec dana kao što je on pronalazio.

Jednog jutra, 6 mjeseci iza, u 6 ujutro moj On je odletio kroz prozor svoje sobe s pogledom na more-samoubojica iz nehaja. Htio se samo protegnuti- otići high pod strop na tren, pa se spustiti i zaspati.

Istog dana, 6 minuta jednog sata zazvao me netko da me obavijesti o letu.

Večeri iza, doletio je u moje snove, na mjesto gdje smo se prvi put sreli. Šetao je ulicama kao da nije odletio, ali ja sam znala da jest, znala sam da zna da znam put. Rekla sam mu da više ne smije lutati ulicama, tako bestjelesan i paperjasto proziran, rekla sam mu da je vrijeme da ode visoko, gore, pokazala sam mu put, znao je da znam. A onda mi je posalo razglednicu- glazbenu- kao znak da je uspješno prešao- glazbenu po dogovoru. Glazba je bila ta koja Nas je spojila- jednom!

I onda godine sljedeće, nove godine, netko je ostavio za mene knjigu pod njegovim imenom: E.A.Poea, Ukradeno pismo- netko, mjesecima iza ću tek saznati, kome je On dao godinama prije da mi je da, netko tko je zagubio pa je čudom našao baš ....

Ponekad poželim otići,
i to je u redu.
Svi imamo potrebu za odlaskom
iz energetskih balona u kojima smo zatočeni.
Kad se gibamo, kad se krećemo
Oslobađamo se ukradenog Mjeseca što nas prati
I zvijezda, i istog svoda;
Postajemo sjene vlastitih sjena
I bar na tren perspektiva se mijenja.

Ali nekad i kad nismo svjesni možemo zaželjeti da odemo predaleko, a kad odemo- ima li povratka?
Samo povratak - u svijet u kojem je vječna glazba zvijezda- svemir koji nas vraća u pravo vrijeme i na pravo mjesto.

Vrijeme je za učenje!

Tvoj smijeh otključava vrata za mene. Smij se škorpijo jer ovaj put si strijelac !

13.12.2004. u 23:23 • 22 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>