Walking with Satie

utorak, 26.10.2004.

Želim.

Još uvijek sam na očekivanju- i mislim se, ako si uskratim želju za očekivanjem, hoće li ono nestati?
Ako krenem od nekog drugoga, nekog mudrijeg, žaruljastijeg, ne bih li se onda trebala povoditi za njime i prvo krenuti s «ubijanjem» želja u sebi?
Zar primarno i nije ugasiti taj izvor našeg nezadovoljstva- tu želju koja nas huška na : još, još, još ovoga, pa bi malo ovoga, pa trun ovoga, i tako u nedogled dok se ne počenemo unesrećivati (?) nerazumnim (?) željama i očekivanjima jer ne možemo uvijek dobiti što želimo, uvijek ili uglavnom, pa zar onda nije razumnije ne željeti?

Uzmite malom djetetu bombon ili igračku netom danu, pa ćete vidjeti kolika mu je želja i hoće li to strpljivo i s mirnoćom podnositi ili će iz njega provaliti gorki plač. Ali mi nismo djeca, ili jesmo? Znači znati odustajati od želja je možda i stvar odgoja, sposobnost da se natjeramo da odustanemo od želja- naravno nerazumnih? A je li ijedan želja, osim želje za rastom, razumna?

Možda?

Ja sam odrastala, kao dobar dio nas kao dijete srednje klase- prevladavajuće klase u Jugi nam «miloj».
Osnova mog odgajanja je bila da ne mogu dobiti sve što želim, osim naravno ljubavi, nju sam dobivala u neograničenim količinama (može li se primiti previše ljubavi?), zato sam sad neumoljiva u voljenju, kako davanju, tako i primanju!
Sjećam se dobro kako smo ja i moj buraz učesto šetnjom kroz grad naslanjali naše noseve k'o priljepke na staklo izloga odjela za igračke.
Isto tako sjećam se dobro mamine rečenice: « Idemo!», koja je bila znak da je sve što ćemo dobiti od tih igračaka samo pogled na njih.
Ali opet nije da nismo imali igračaka. Naš tata je bio jedna od dražih nam "igračaka" jer kad nam je trebao konj, on bi se odmah spretno bacio na pod i glumio konja, kad nam je trebao trener za atletiku on je s nama vježbao na hodniku, posloživši jastuke po podu kako se ne bismo ubili. Bilo je tu i drugih igračaka poput: videoigrica iz Trsta, neki dječji fotoaparati sa putovanja na koji je mama išla sa svojim poduzećem, tako da nismo bili zakinuti što se tiče posjedovanja, ali željeti nesputano-kako nam padne na pamet- nismo bili u mogućnosti.
Kako se ne bismo osjećali uskraćeno za te dječje želje, mama nas je često podsjećala na to kako treba biti skroman, kako je u životu najvažnije zdravlje, imati što za pojesti, ljubav i ljudi koje voliš.
Ja i buraz radi toga nismo ništa manje željeli, ali smo zato naučili maštati- beskrajno maštanje koje je počinjalo : « A zamisli ovo....a zamisli ono....»

I zato mislim da je naučiti ne dobiti sve što poželiš važna lekcija u našem samorazvoju, ako ništa, onda poradi toga što ti je katkad lakše kad nešto ne dobiješ.

Poenta ove priče je u tome da se ja već danima treniram u smanjivanju svojih želja- naravno, mislim na nematerijalne želje jer je njih u meni daleko više, nego onih materijalnih i to zato jer bih u tom slučaju mogla usmjeravati svoju pažnju na ono bitno u životu, na to uspijem sebe održati u sredini zlatne sredine puta, a zašto baš zlatna sredina- jer je njome najbrže doći do cilja!