Walking with Satie

četvrtak, 16.09.2004.

Partijanerica broj 1.

Postoje stvari koje mogu misliti samo u određenim trenutcima, u određenim stanjima i na određenoj glazbi jer pokatkad je glazba ta koja odražava moje misli, moju utopiju svijesti koja se prelama kao svjetlost na horizontu u noći, u suton, u praskozorje!

Glazba je ta koja pokreće ustajalost misaonih obrasaca, ta koja me čini kreativnom koja me pokreće da se gibam, isto kao CESTA i Jack!

Sjećam se kad sam kao srednjoškolka jednom pobjegla iz doma (što je bio nevjerovatan pothvat s obzirom na to gdje je moja soba arhitektonski i prostorno bila smještena i što sam sve morala poduzeti da bih se iskrala i što sam sve riskirala da ne bih bila uhvaćena.) Zapravo što se tiče autoriteta mojih roditelja otac je bio prilično liberala figura i čovjek koji je razumijevao prirodu mojih tinejdžerskih buntova i revoltiranosti koje sam provodila pirsinzima "na čudnim mjestima" kad ih nitko nije imao, bojanjem kose u boje koje nitko nije imao jer je shvaćao da se tražim i da su to prolazne faze mog odrastanje, budući nikad nisam pravila nekakve ekstra kardinalne greške, tj.unatoč izražavanju buntovnosti na "nekonvencionalan" način u meni je postojala određena linearnost koja me bacala preko granica, ali opet nikad predaleko od nje ili da se ne bih znala vratiti kad je bilo potrebno....
Granice koje sam prelazila predaleko su bile one u mojoj glavi- tamo sam oduvijek bila u krajnostima od emocija do pojmovanja nekih naizgled za druge sasvim logičnih stvari. Tako da uvježbavanje jednog takvog uma za moju dušu nije bio nimalo lak posao, i još uvijek nije.

U svakom slučaju, te jedne subote mome ocu je palo na pamet da me ne pusti vani, što je za mene bilo ravno potpunoj katastrofi jer se te večer održavao jedan od boljih house partija, što nikako nisam mogla sebe prisiliti da propustim jer ples je za mene orgazmičko iskustvo odvajanja, oslobađanja tijela od svih mogućih stresova kroz tako ugodan način, tako da sam organizirala pravi pothvat da se iskradem i neopaženo vratim nazad. U čemu sam i uspjela, ali ono što je relevanto u svoj ovoj priči je to da sam unatoč satima i satima i satima i satima plesa još uvijek nezasićena njime. Naravno intervali potrebe za njim su sad malo duži nego onda, ali intezitet strasti koju osjećam za ples je još uvijek isti, o da!

I zato, ovu subotu, negdje među vama- plesat ću, o da! :)