Walking with Satie

četvrtak, 26.08.2004.

All that you cry

Je li razina očaja i patnji u našim životima ta koja nas čini mudrijima? Može li netko reći da nismo bili dovoljno očajni jer ako jesmo to je onda znak da smo proživjeli nešto značajno nešto iskustveno snažno što je promijenilo našu svijest, što nas je odraslo, što nas je smjestilo u onaj dio patnika koji ZNAJU kako je to kad patiš, za razliku od ostalih koji dokoličare i boli ih k......za svijet oko sebe?!
Patiti se može na više načina i može li itko izmjeriti da je nečija nutarnja patnja veća od nečije druge mada se, suptilo ne gledajući, očito razlikuju i nečija uvijek izgleda veća od druge. Ali, toliko je razlika u toliko stvari da se je objektivnost skoro, zapravo ako ne u potpunosti nešto utopijsko..

Svatko od nas ima neke svoje životne drame-povremeno ili češće, netko emocionalne, netko socijalne i može li se reći da su te drame, te patnje u svojoj suštini različite jer im je uzrok različit i jer opet gledano iz individualnog aspekta osobnog oka procjenjujemo opet na temelju nekog općeg vlastitog iskustva?

Tuđe patnje, povremena očajavanja i individualne drame se ne mogu gledati iz vlastite jednobojne perspektive prošarane tek pokojim različkom koji nam omogućava da donesemo sud čije su patnje veće: čovjeka koji se bori da socijalno opstane i preživi ili čovjeka koji podnosi emocionalnu patnju povodom gubitka voljene osobe na bilo koji način.....

Jedni mudri spisi kažu da je tjeskoba malog čovjeka (čitaj djece) veća od tjeskobe velikog čovjeka (čitaj odrasle osobe) na samrti, a tko bi to tako promislio? Ha? Bi li itko mogao i promisliti da ta mala bića tolikog senzibiliteta mogu toliko patiti- sjeti se Marcel Proustovog opisa patnje u njegovom djelu Combray kad bi dugo bio razdvojen od roditelja tj.majke? I je li čudana ta njegova patnja? Iz perspektive određenih ljudi sigurno jest!

I kako netko može reći da dovoljno ne očajavamo? Čime se mjeri to dovoljno očajavanje i patnje? Velikim tragedijama socijalne, materijalne ili emocionalne prirode ...?

Kako sam za sebe smatrala kao dijete da sam prilično zrela osoba, a taj mi je osjećaj davala sklonost introspekciji koja me zapravao zavaravala da sam spremnija za život nego što sam bila-u vrijeme rata kad su mnoge stvari se obrnule, a potom u srednjoj školi kad su se ispoljile prve depresije i kad sam doživjela kulminaciju krize identiteta u kojoj sam dovoljno očajavala i to vlastitim izborom, kao što je bio izbor intrigirati se granicama između "ludila" i svijesti da ostaneš normalan spoznala sam, naravno nakon osjećaja i spoznaje da je granica jako tanka, da tu fazu očajavanja - i sve faze s kojima nas situacije života suoče, treba proći - upravo zato da svaki put kad se sretneš sa sličnim istim ili drugačijim tipom udaraca u životu ih primiš kao nešto što je tako trebalo biti, kao nešto iz čega trebam nešto naučiti i unaprijediti sebe i svoju svijest, a ne gubiti vrijeme na očajavanje, što ne znači da tugu treba zatomljavati, to je nešto što jednostavno kad nadođe treba prihvatiti kako bi brže prošlo, makar mjerili tu brzinu satima ili godinama.

Sebi uvijek treba dati vremena za tugovanje, ali ne treba se zavaravati time da neradom na sebi stvari će proći tek tako, same od sebe. Hm, zapravo sve je to toliko relativno da ovakvo uopćavanje nije nimalo laka stvar i podložna je izmjenama već u skoro...

U svakom slučaju za mene je život igra, nešto poput videoigre u koju sam se previše zadubila i uživjela u ulogu lika iz igre da sam zaboravila kako sam ja i moja suština nešto sasvim drugo i nešto potpuno izvan nje, i kako ponovno trebam postati vođa igre, a ne da igra vodi mene...

Toliko o očajavanju....