Walking with Satie

nedjelja, 22.08.2004.

Igra kositrenog vojnika

Ponekad se uhvatim u ludilu (čitaj PMS) koji nisam tražila, i tad sve mi je krivo i mahnito, i dođe mi da eksplodiram i onda se zapitam od kud taj marsovski temperament u mirnoj meni...Hm, to ja samo hinim mirnoću, pa brate horoskop mi kaže da mi je glavni element vatra, aha, upravo taj, mada sam ka zemlja tamo po nekim površnim komentarima...

Treba dublje zarinuti, zaroniti kako ne bismo oruzinavili vremenom nepokretnosti. Koliko ruzinavih brodova plovi po bespućima životnog mora, i ima čara ta ruzinavost na prvi pogled, ta zaboravljenost, zarinutost koja najčešće vodi u nove oseke, ali nekad i u nove dubine u trenutcima kad se trgnutost snađe da nas trgne pa da dignemo jedra i opa, punim jedrima ravno u napad na sunce.

I sad ja ovdje pišem, opet ta metaforičnost zaodjenuta u liriku, i opet moj nadraži Begović na nepcu jezika i razmišljam o Dunji u kovčegu, i o tome kako ni meni samoj ove moje metafore neće biti jasne u dogledno vrijeme, a zapravo je li to i bitno? Osvrćem se na sada na to da ovaj tijek misli zaživi u ovom trenu sada- odmah-bez odgađanja, da uskrsne iz dubina moje podsvijesne svijesti i da se razmotanih krila celofana razmaše po monitoru.

Sjećam se jednom, ne tako davno- zapravo vrlo nedavno, sjedila sam u svojoj studenskoj sobi-dnevnom boravku kojeg nitko, doli mene, u stanu i prolaznika kroz stan nije shvaćao kao moju sobu, kao dio mog kutka kojeg sam uredila za sebe kako bih u njemu, osim učila, povremeno i uhvatila malo mira i osmislila se na trenutke kad mi nadođe.

Ali naravno nitko me nije shvaćao ozbiljno i moja soba za samoću, rekreiranje i opuštanje je postala dnevni boravak za cimere, prijatelje i sve one koji bi se tu našli sasvim slučajno iz nekih studensko neobjašnjivih razloga, no dobro- jednom takvom prilikom slučajno je naletio i mladi filozof, vrlo inteligentan i simpatičan student koji je, usput da spomenem, samouko naučio grčki i čitao grč. filozofe u izvorniku. I upravo slučajno na stolu moje sobe je bila odložena neka knjiga od onih likova koji po cijeli dan stoje na trgu ili kraj njega i dijele nam neke kršćanske knjige tipa : Isus će te spasiti, ili «pravi» Novi Zavjet, a koju sam ja usput skupila jer mi je falilo papira u naletu inspiracije, pa sam tako na zadnjoj strani knjige ispisala par pjesama. Mladi student filozofije i nekog jezika i neke književnosti uzeo je tu knjigu i naletio na moje pjesme, a jedna od njih je bila sljedeća :

Igra kositrenog vojnika

Izgubljena sam vesela igra,
….bez premca.
Bezbrižnosti su moja kila debljine,
a kositreni vojnik moj je vodič,
….kroz pustinju.
SOLITUDE.
SOLITUDE.
Na krovovima ugljeni golubovi,
….traže.
Što?
Nisam pitala koga!
Pronašla se pokoja kap vatre,
…/za ugljene golubove,naravno/.
Solitude.
Solitude.
Mali kositreni vojnik vodio me
odmjerenošću doboša,
….kroz ritam pustinje.
Izgubljena sam vesela igra,
….bez premca.
Bezbrižnosti su moje lice skrivenih,
…kroz pustinju.

Ovu, i još par pjesama taj student iz vedra neba je isecirao na jednostavne faktore preciznošću doktora književnosti i objasnio mi ju na sasvim novi način; zapravo ta pjesma je odjednom i meni samoj postala nešto sasvim novo jer je bila shvaćena potpuno drugačije od onoga o čemu sam ja razmišljala dok sam je pisala. I ta je pjesma, zahvaljujući pronicljivom studentu, postala test-uzorak za maštovitost i zrcalnost mojih sugovornika jer je postala zrcalo njihovih nutarnjih stanja koja su projicirali u pjesmu dok su je tumačili, ne shvaćajući da mi pričajući o meni i mojoj pjesmi zapravo pričaju o sebi.

I tako dok me čitate, ako me čitate, dok me doživljavate zapravo doživljavate sami sebe kroz mene, možda na sasvim drugačiji način od načina koje ste prije koristili, ali ne zato manje vaš, ili više moj!

«I povremeno se sjeti da je zmaj i moj prijatelj i da se igranje s njegovom vatrom itekako isplati, ako se znaš igrati, a ako ne, onda nauči, samo pokreni se-o jeah!», kažem sebi i licem u vjetar bacam poglede!

22.08.2004. u 23:59 • 6 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>