Walking with Satie

subota, 21.08.2004.

Day dream

Mali grad, mala truba svira dalje, H. Hanckok, M.Davis »miles and miles of Miles Davids».....i Tina Brooks i njegov polagani pokret u igri riječi za otkrivanje zagonetke!

I ja.....čekam razotkrivanje.

Postupit ću u skladu s predodređenim...

Danas sam se samoobmanula-cijelih sat vremena upornog samoobmanjivanja koje je za rezultat imalo osjećaj neopisive sreće pa sam se cerekala bezrazložno- opijenost mišlju nečim što će nadoći u budućnosti-jednom, sigurno, ali sad još ne, nikako.

I biti sada- kako je to nekad teško! Jako teško!

Gdje su se smjestile te retrogradnosti moga bića- dajem si putokaze da ih uništim, dajem si satove prošlosti da ih polomim, satove futurame da ih zaboravima, ali zatrenirani um treba pomnom održavati svakodnevnim treninzima mislimo li ga ukrotiti...

Je sam li spominjala svoje susrete s Nitczeom- kad je naše drugarenje išlo sasvim fino dok nije izrekao onu kako je u priodi žene da isključivo stoji doma i kuha, o da- moj frend NItcze i ja prestadosmo drugovati naglo, tako iznenadno jer moja ženska polovica nije se nikako mogla složiti s takvim jednim stavom i to od takovog jednog filozofa.

I day dream još traje....do večeras kad ćemo se obući u piđame noći i zaobljenih usana pričati o svemirskim postajama naše duše.

I kažem sebi vrijeme je za još jedan day dream na javi- uskoči u parobrod tokova misli i odvedi se u Andaluziju, na rijeke Mekonga, u Sibir, i navrni do Pingvina u svijetu vječne bjeline.
I sve to pomno zapiši, opiši, doživi, pa rastrgni među prstima papira i komadiće rasprši po svijetu da svaki komadić nađe svoga vlasnika srca.

A kad ga nađe nek se vrati zajedno s njime k meni da opjevamo zajedništvo svih srca što se bude jutrima sunca.