Walking with Satie

utorak, 17.08.2004.

This is normal

Danas sam se svađala sa sobom, i bila sam tjeskobna, ko istoimena pjesma Tjeskoba Fernanda Pessoa. I nisam htjela razgovarati sa sobom. Samo sam šutjela i upijala riječi iz novele Super Žaba spašava Tokio. I nije mi bila nešto- ta novela, drugačija svakako, ali nešto posebno ne! O ne! Ne kao pjesnikove pjesme, ne kao poljubac u mokroj travi dok se sluša Air, i beru artičoge iz tuđeg vrta.

I ples, i gipkost, i let...

Još jednom, prije nego zatvorim oči ljeta, želim plesati kao cijela Valkana Beach zajedno, kao cijeli Brodvej, i utopljena u pokret katapultirati se u svemir....

I sutra, putujem, do dalmatinske metropole, i dodirnut ću palac Grguru,i zaželjeti sretno buđenje, orgazmičko smijanje i malo snage za neutrinsku zimu koja čega da me proguta...

Utrnute misli, gasnu u noći...jutro me čega da putujem u samoći...

Koja lipost!