Walking with Satie

subota, 14.08.2004.

Velika Očekivanja

Kako odoljeti očekivanjima, tome da nas drugi žele onakvima kakvi bismo trebali biti kroz njihove oči; i nabijanje krivnje zbog toga što ih ne usrećujemo jer se ne ponašamo sukladno njihovim željama... koja emocionalna ucjena, bhaa....

I opet očekivanje koje mi se toliko često ističe, a kojemu se, što mi se više ističe, sve jače i jače opirem. U meni vječni bunt da se izborim za vlastite izbore, makar bili pogrešni...

I sjećate li se one poslovice koja kaže, da parafraziram, kako je budala onaj koji ne uči na tuđim greškama, e pa ja sam onda budala i to ona valjda najgora jer se odmalena ne mogu prisiliti da učim preko tuđih greški, a kako bih i mogla kad su ta iskustva njihova, a ne moja, kako znati da moje iskustvo neće biti drugačije, i zar se na greškama ne uči najbolje, zar to nije nekad najsigurniji put. Možda i nije, a svejedno i da nije moj je! I zato-please respect!

I opet šaka u želudac, u emocije....velika očekivanja!


Očekujem od sebe da budem svoja, da se maknem od ograničenja, od programiranja, od drvenih, mjedenih, plastičnih i inih okvira, od onoga što se od mene traži da budem- jer što će ti život po tuđem programu kad ćeš se jednom u prvom klimakteriju probuditi sam sa strancem u sebi i onda, šta onda?

Ništa, naprosto ništa jer nikad nije kasno za buđenje dok god ga ima...

I da, sutra je Velika Gospa, veliki blagdan, veliko još jedno isticanje čega?
Zar vjera nije nešto osobno, privatno?
Zar bih trebala glumiti vjeru kako bi drugi bili sretni, kako bih ispunila njihova očekivanja...

Davno sam bila mala djevojčica koja je još uvijek pokušavala vjerovati u sve ispričane priče unatoč pozadinskim rupama bez granica.

No, to nije bitno, i to nije poanta ove reminiscencije misli....bitno je da je sve Jedno, i da sve prihvaćam kako jest-točnije da pokušavam sve prihvaćati kako jest...Ta još sam program i još treba softverskog uvježbavanja, i pronalaženja koda za deinstaliranje, a do tad, take it easy.....o jeah!