Walking with Satie

srijeda, 11.08.2004.

Što dalje idem.....

Kako bi bilo da promijenimo dojmove? Kako bi bilo da ih promiješamo, izmiješamo, i bacimo? I da ne znamo čiji je koji, i kakav je koji?
I kako bi bilo kad o nikome ne bismo imali stav-jer o većini ljudi, čak i onoj većini koju znamo is slučajnih susreta, pogleda- imamo stav?
Taj stav, to mišljenje o njima temelji se na površnim predodžbama kojih se držimo kao da su nešto stvarno, opipljivo, neporozno, a zapravo je upravo suprotno-nije li to površnost? Ili je i to samo dio samoobmanjivanja-njegov substitut?
I zašto je u ljudima tolika slast u umanjivanju drugoga pred sobom-u tome da se tek u tim trenutcima osjećaju bolji, sigurniji, veći, posebniji?
I nedostatak samopouzdanja?
I zašto svi ne znaju da su posebni?
Ja sam posebna- ne po svojim talentima ili netalentima, svojim mislima ili radnjama, nego prvenstveno, i jedino u ovom mjerenju važno, po tome što sam jedinstvena, po tome što na cijelom svijetu nema ni jedne osobe poput mene -osobe sa istim iskustvima, sanjama, i pogledima o bilo čemu; sa sličnim da, o da itekako, ali istim ne, o ne!
I znam da sam posebna, i uživam tu svoju posebnost!
U tome nema ništa ego-tripično jer biti poseban i drugačiji od drugih je nešto toliko normalno da je ta normalnost neuočljiva i da je velika većina veći, ako ne gotovo cijeli život previdi i ne osjeća se kao posebnost, kao unikatna kreacija sa svojim samo sebi svojstvenim čarima.
Šteta, jer kad bismo svi malo više osjećali svoju osobenost možda bismo malo manje kukali nad njom i imali malo više samopouzdanja, malo više ljubavi za sebe, a samim time onda i za druge!!!