Walking with Satie

petak, 06.08.2004.

Vrijeme

«Koliko više vodimo računa o vremenu, toliko više očajavamo što ga nemamo dovoljno, ali koliko ga više nerazumno trošimo, toliko se čini da ga imamo na pretek.»(G.Leopardi)

Vrijeme je prilično subjektivna stvar mada ga mi pokušavamo objektivizirati pojmovima stotinka, sekunda, minuta, sat ,dan, tjedan, mjesec, godina...
Postoji vrijeme koje nam se čini da je proletjelo u trenu-obično je to vrijeme ugode, za razliku od vremena dosade, patnje, čekanja kada se minuta protegne na sat, a sat na osjećaj cijelog dana.
Sva sreća da je vrijeme nešto što teče, nešto linearno, i u svojoj glavi ga vidim kao potok sa brojnim svojim pritocima, i ovisno o načinu kako ga provodim takav je i jedan od pritoka koji se utače u taj golemi potok.

Kako vrijeme teče- kako rastemo broj približno sličnih iskustava, situacija, rekacija se sve više ponavlja , i zato su tako snažna sjećanja na djetinstvo, zato s njime sve uspoređujemo jer s njime je sve započelo- to je vrijeme prvih utisaka : «Čudan lokomotiva je taj život! Misliš: pobjegao si, naprijed si otišao, a kad tamo , iz tihe te idile posmatra tvoje djetinstvo.» (I.Katušić)

Vrijeme čini da, ako smo imalo mudri, samointuitivni, introspektivni, od njega naučimo biti postojani u svojoj promjeni, naučimo kako koristiti iskustva iz različitih vremenskih perioda da bismo na što bolji način napravili korak dalje, čak i onda, kad se trebamo vratiti par koraka unazad.

Tako me vrijeme odrastanja naučilo da naučim biti strpljiva, da dolijem vodu na vatru ljutnje onda kad je želim raspiriti dvostruko jače i da dvaput promislim prije nego nešto učinim. Ali, vrijeme me naučilo i to da previše ne oklijevam onda kad trebam djelovati i da previše ne brinem kad se trebam prepustiti. Kome? Čemu? Tokovim povjerenja u život koje nas vodi upravo tamo gdje trebamo biti, upravo tamo gdje nas čeka prostor i vrijeme mjereni srcem jer ljubav ima odlike vječnosti koje briše iluziju vremena da sve što je proteklo je nepovratno nestalo...

«...No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruka,
A srca se dići-
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići...»
(D.Cesarić)

06.08.2004. u 21:46 • 0 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>