Walking with Satie

srijeda, 04.08.2004.

I'm walking apost the water

Njezini koraci- previše vrući. Bilo je previše htjenja da se napravi sve što želje iziskuju. Čekala je na to mjesecima, kristalnom samoćom, i onda više nije mogla hodati..
U koracima nosi crno-bijeli svijet. Lijeva noga u crnom povoju, desna u bijelom. Ona korača usprkos jasnom znaku da ne hoda, da uspori korake, da miruje u svojoj težnji za iskorakom, za napretkom, za ubrzavanjem. Ubrzala se noć, usporio se dan.

Liječim svoje korake u moru. Sol me liječi. Rivanol žut-žut kao sunce u podne-nezdravo žuto na mojim člancima, na mojim ranama oblika srca. Perem svoja stopala morem-liječim ih i u zaronu smijem se. Nebo mi se smije. Oblak mi se smije. Riba mi se smije i stijene oble, podatne nude mi se, ja se nudim njima, mokra!

I Ljubavnik na suncu, dogodilo se to u četvrti odsutnih stabala, i njegova put pod suncem blješti, kao Bethovenova Oda radosti, i moji prsti pod njegovom kožom. Moj dodir na njegovom dodiru, i Kina negdje tamo ostala je sa svojim obalama Mekonga, sa svojim crnim deltama i svojim poljima riže u koja On nikad nije zalazio...

A prije, nego je znao mene, imao je nju-malu Kineskinju. Ali ona je sad daleko. U starom adresaru njezina slika. I neka druga ljepota. Tako drugačija od mene. Egzotika? Ona u crvenom-mala Kineskinja. Uokvireno sjećanje, u praznom prostoru. Volio je u prolazu, s kratkim rokom trajanja. Ostalo je sjećanje. I Kina kojoj se vraća kroz druge gradove, ne nudi im se kao prije, prije mene.

I ja koja predajem svoje pobjede njemu, svaki put kad me obuzme. Predajem mu se ne u svojoj nedužnosti, već s namjerom-onom najžešćom, skrivenom, pritajenom, zamaskirenom : da osjetim ljubav u punini.

I ljeto nije ljeto, i glasove koje čujem pokušavam razaznati ispod sklopljenih vjeđa, između trepavica.

I Ljubavnik, i moja ljubav za njega. Samo za njega.