Nothing but blue skies.
06.02.2011., nedjelja
28.
|
Inače sam pomalo nadobudna i volim pisati o stvarima o kojima ne znam mnogo niti imam bogznakakvog iskustva. Zato me nekako, kako svi imaju nešto reći o tome, uhvatila želja da kažem i ja o - Valentinovu. Nije mi, stvarno mi nije, nije i nije jasno zašto ljudi tako ne vole Valentinovo. Konzumeristički blagdan, izmišljen od strane trgovaca, izmišljen da se troši, und so weiter uglavnom su riječi kojima ljudi opisuju tu gnjavažu od blagdana. A, sigurna sam da nitko ne može reći da ne bi volio dobiti lijepi cvjetak baš povodom tog dana. Nakon tirade o zlobnim marketinškim trikovima dolazi ona da se ljubav treba živjeti svaki dan, a ne (samo) na Valentinovo. Da, ljubav se treba živjeti svaki dan, ali ne vidim razloga da ne postoji dan na koji bismo to posebno obilježili. Dapače. :) Meni je prvoj ljubav neki način življenja, volim ljubav i drago mi je kad se događa, pod kakvim god okolnostima ona bila. Prvenstveno ovdje govorim o strastvenoj i romantičnoj ljubavi, ali i ljubavi uopće. Ljubavi prema životu, prema glazbi, prema građi koju moram naučiti, prema prekrasnim ljudima kojima sam okružena i koje volim snažno, pažnje prema sebi koju gledam kao preduvjet za sve ove ostale i koja nema veze sa sebeljubljem, negativnom osobinom. Ima li ičeg ljepšeg od ljubavi? Ne znam. :) Ali vjerojatno ne, znati da te netko želi činiti sretnom osobom je dar. Nikad ništa nisam dobila za Valentinovo, ako izostavim dobronamjerne prijateljice koje su mi željele svojim lijepim porukicama ili čokoladicama skratiti vrijeme dok neću dobiti nešto od osobe s doista romantičnim namjerama. Brojim 138 dana odkad sam zadnji put poljubila nekog (sad sam to izračunala, ne križam crtice po zidu :D) i zaista mi nedostaje ljubav, ali mogu biti iznad tih obrambenih mehanizama, kiselog grožda u rečenici da je Valentinovo "ionako glupo i besmisleno" i slatkog limuna u onoj koja kaže da je "ionako bolje da sam sama, jer kud bih još, uz svo to učenje imala vremena za nekog drugog, a nemam ni za sebe" (što je, u načelu, istina, ali opet - give me a break, našlo bi se to vrijeme)... Mogu biti iskrena prema sebi i još uvijek reći da je to lijep blagdan i da ima smisla i da mi je možda čak i najdraži, bez obzira na iritantna srca u izlozima cvjećarnica. Ionako ih ne moram gledati, ako to ne želim. S Nickom Caveom u ušima, pogled može otići u drugom smjeru preprelako. Zašto je velikoj većini drugih ljudi lakše jednostavno sve to popljuvati? Šteta je to. :( Ima li ičeg ljepšeg uopće od te ljubavi? Nema. :) Ne smijemo zaboraviti pokazivati osjećaje, moramo se prestati skrivati se iza tog prokletog ponosa koji nas suspreže zbog straha da ne ostanemo povrijeđeni. A ne shvaćamo da pokazati osjećaje nikad nije nešto sramotno. Ili barem ne bi smjelo biti... I da samo krajnje emocionalno retardirane osobe koje to ni ne zaslužuju mogu ismijati ih i olako odbaciti. Svi ostali bit će polaskani, možda će odbiti, ali zagrijat će ih oko srca. A možda i neće odbiti. :) Šanse su 50:50 u najmanju ruku, nije li zapravo glupo nikad ne pokušati? Ima li ičeg ljepšeg uopće od te ljubavi? Hmda, možda i ima, možda ne, ali dok se ne dogodi, i pivo mi je super. :D p.s. "Život je pjena, zato ti budi more." :* |