Nothing but blue skies.
30.12.2010., četvrtak
27.
|
Um mi je krcat novim gradivom i informacijama, a srce (mrzim tu riječ upotrebljavati u pisanju, izbjegavam i u govoru, koliko god mi je inače njeno značenje milo) osjećajima. Pisanjem se tako lako sve ostavilo na papiru i išlo dalje, a nisam pisala već mjesecima. I kad gledam kako se ova crtica pojavljuje i nestaje (jer nedobog da uzmem olovku i papir), bojim se da sam zaboravila kako se to radi i uvjeravam se da sam samo malo izašla iz forme (i u pisanju i u plesu i izlascima, pa i osjećajima prema nekim ljudima) i da je "to moje pisanje" poput plivanja ili vožnje bicikla. Kad te bace u vodu ili treba okrenuti pedalama, sve se neobjašnjivom lakoćom vrati i stvarno me trenutno (ali samo trenutno!) ne interesira radi li se tu o kemijskim vezama u mozgu. Mislim da bih polako trebala završiti s uvodom u pisanje, a kad ga ponovo pročitam, vjerojatno će mi biti jasnije jesam li pala s bicikla, odnosno utopila se ili još uvijek vozim, hoćureći plivam, samo nisam uspjela vratiti slobodni stil ili dobru brzinu. Pročitala sam uvod iznova... Možda sam progutala malo vode na početku, ali nisam se utopila. Ovo je bila samo proba, sad mogu krenuti onako, za pravo. Kad je tek počelo 21. stoljeće, imala sam nekih devet godina i sjećam se kako sam izračunala datum koji bi bio dan kad mogu reći da živim u novom stoljeću jednako dugo kao i u dvadesetom... A u crnim trenutcima kad čovjek razmišlja o samoubojstvu (nemojte krivo shvatiti, nikad nisam to ozbiljno planirala, radilo se samo o ideji i zanimljivoj pomisli), smatrala sam kako bi to bio idealan datum. Datum sam u međuvremenu zaboravila, možda opet nađem kad završim s pisanjem, ali već sam navršila 19 i datum je sigurno prošao, bez straha za mene od mene same (ironičan smijeh u mojoj glavi, naime - nikad se nikog nisam ni trebala bojati osim ove klinke koja tipka za laptopom, umjesto da uči fiziku jer je čeka rok). Već sam (s) nekim ljudima pričala o tome kako imam osjećaj da se naša generacija (najviše tu mislim na '91. i '92. godište, ali tim se brojkama lako doda/oduzme 2 godine i misao još uvijek vrijedi) rodila u zadnji čas. Bojim se, da sam zakasnila samo još koju godinu, da bi mi sposobnost snalaženja u stvarnosti bila drastično manja. Imam nekakav super novi mobitel, a nikako da se priviknem da nema tipke i živcira me što ne mogu istovremeno hodati i pisati poruku. Smiješno mi je kako sam prije nekoliko godina bila sretna da me netko nazove i čestita mi Božić, a sad smatram prilično intimnom i sms poruku, samo da nije preko fb (da ne bi bilo, ništa nikome ne zamjeram, sve su mi poruke - kako sms, tako i fb, drage, a ni sama nisam ništa bolja, sama sam također odgovarala preko fb pojedincima). Sve mi je to nekako apstraktno i sve se tako brzo mijenja... Pitam se, kako će za dvjestotinjak godina povjesničari nazivati ovo doba - još uvijek najnovijim (koje, ako se ne varam, traje od 1918.)? Još me više zanima kako će povjesničari umjetnosti, tu me najviše zanima književnost, zvati ovo doba? Ovo je kraj postmoderne (ispravite me ako griješim, u zadnjoj godini gimnazije nisam tako dobro naučila o umjetnosti zbog cijele te strke spremanja za maturu), što ide sljedeće? Kako će zvati ovo doba kad doslovno svaka glupača s dovoljno novaca može objaviti knjigu? Ne prevladava jedan utjecaj, jedna struja, prevladava ih nebrojeno mnogo, a najsnažnija je ona neka koja vrišti kapitalizam, konzumerizam, potrošnju, licemjernu političku korektnost preko koje, čini mi se, samo još bolnije možeš zadati udarac. Rekao je Samuel Langhorne Clemens (poznatiji kao Mark Twain - priznajem da sam to sad guglala, ali samo zato jer znam da mu to nije pravo ime, a ne želim zaboraviti njegovo pravo ime, inače slavi rođendan 30. studenog, baš kao i ja, možda mi je zato drag, a datum sam sigurno znala otprije, to nisam guglala) da je svaka knjižnica u kojoj nema Jane Austen, makar bila bez ijedne druge knjige - dobra knjižnica. Svojedobno sam voljela Jane Austen, svaka djevojka u jednom periodu života traži Darcyja, znala za njega ili ne (ili ako zna za njega preko Bridget Jones, što je šteta, ali opet bolje nego ne znati uopće). Pitam se, što bi Mark rekao danas...? Možda bi mislio da je Jane visoka književnost, a možda više uopće ne bi ništa mislio, niti bi sam pisao. Još jedna stvar - bojim se uopće imati djecu. Pitam se, kako ih odgojiti? Zovite me staromodnom, ali nedostaju mi neke vrijednosti koje, čini mi se, izumiru. U društvu starijih ljudi osjećam se prilično liberalno i otvoreno, ali u društvu ljudi svoje dobi, sama se sebi činim prilično konzervativna (i to nema veze s "dobrim" ili "lošim" ponašanjem, jer vjerujem da sam, kako osobno, tako i za većinu ljudi s kojima volim provoditi vrijeme, u nekoj sredini koju neću nazvati zlatnom). Jednom, kad odrastemo, odnosno, kad ćemo biti prisiljeni ponašati se odgovorno i odraslo, mi ćemo biti konzervativni, a naša djeca bit će liberalnija, a što će biti sa mnom? Bit ću konzervativna na kvadrat (ironičan smijeh u glavi opet). Kad sam imala 15, činilo mi se nekako okej ako počnemo sa seksom sa 16 ili 17 ili kad se već ostvare uvjeti u vidu osobe s kojom to želimo napraviti i ponašala sam se u skladu s tim, barem po nekim točkama svog zdravog razuma. Sad imam 19, prošle su samo 4 godine i izgleda mi kao se da se djeca i od 13 ili 14 godina seksaju. Tek sam s 13 (gotovo 14), dobila prvu menstruaciju, kad smo počeli tako brzo odrastati? Kako da svojoj kćeri ili sinu objasnim da do neke dobi nema ni fizičke, a kamo tek psihičke uvjete postignute da se osjeća dobro, ako se svi njezini/njegovi prijatelji ponašaju na drugi način? I da, ako pričeka do 16 (što su još uvijek veoma krhke godine), da neće ništa posebno propustiti? Odrastamo li tako brzo zbog hormona u hrani? Već nakon nekoliko predavanja iz biologije, svima iz grupe na faksu je jasno da GMO nije nikakav bauk, ali da mnoge druge stvari jesu. Hrana i supstance kojom hrane piliće da brzo odrastu i dobe masu koja, u konačnici, neće dovesti do stvarnih nutricionističkih vrijednosti, nego do toga da i mladi dječaci primjećuju na sebi znakove celulita (s kojim se sama borim, ali ne uzrujavam oko njega, ali da sam momak, mučilo bi me 15 puta snažnije) i rasta grudi? Ili prerađene hrane koja nam se servira kao zdrava u trgovinama, a nije? Ili jabuka i naranči koje su možda dozrele u brodu iz Argentine, kao da nemamo uvjeta za voćnjake i kao da je dolina Neretve u središnjoj Africi, a ne blizu? I mediji koji vrište novac, mršavost, a moji bokovi su 98 cm i imam više od 65 kg. I kad slušam vijesti, nikako da čujem nešto dobro. Sve što čujem je da ćemo otplaćivati dugove u koje nas uvode neškolovani političari, samo stvari iz kojih mogu zaključiti da je stvarna perspektiva školovanim ljudima izvan ove države, a ne želim ići van Hrvatske, tj. želim, ali ne zauvijek. Napadi ovdje i onamo, nafta koja poskupljuje, a što me stalno podsjeća da je i vode sve manje i da ću ja plaćati vodu cijenama koje se danas plaćaju za naftu... I taj osjećaj neprestane nelagode, kao da se bojim rata, a niti ga se ne sjećam niti znam kako stvarno izgleda. A ipak mi svira u glavi Here comes the sun, do-do-do-do, živim od mrvica sreće, piva s prijateljima, koncerta s vremena na vrijeme, upisa na faks koji mi se sviđa i s kojim se nadam da mogu pomoći da se stvari odvijaju bolje, barem na osobnoj i lokalnoj razini, razgovora o glazbi i osjećajima, sreće zbog prijatelja koji su sretno zaljubljeni i nade da ću uskoro biti i ja. I saznanja da ću sutra misliti da sam totalno blesava što sam potrošila cca sat vremena da ovo napišem, a mogla sam za to vrijeme proći novih nekoliko stranica fizike. Ili oprati kosu, jer konačno večeras idem s frendicama na kavu u novi birc za koji mi se čini da bi stvarno mogao biti novo ugodno mjesto, onako kako je Golub bio. :)) Peace! p.s. nisu to uvijek mrvice sreće, ponekad su i gromade! :)) |
01.12.2010., srijeda
26. (19.)
|
Wow! 19. I think I'll be nineteen forever. :) Neki novi ljudi. Neki novi grad. Neke nove obaveze. Neka nova glazba. Neki novi osjećaji. Prvi sam put stvarno vezana (uz knjige i faks), ali istovremeno nisam nikad bila toliko slobodna. :) * * * Kak da mislim na režnjeve mozga i komore i gyruse i ostalo dok je tak... Mmmm, dobar! * * * If they make me feel bad, they have nothing to do in my life. or even better: If they don't make me feel good, they have nothing to do in my life. Drugi mi to govore zadnjih nekoliko godina, ali valjda meni treba dulje malo. :) Pokušavam napisati rečenicu neku o tome kak se trenutno osjećam... Ali nemam riječi za to... Znam da je u srcu, znam da je pozitivno, da je zaigrano, optimistično, zavodljivo, samopouzdano... Lijepo. Obećavajuće. Hoću to zadržati zauvijek, zauvijek! * * * I još, naravno... The Kooks. Kraftwerk. Alice in Chains. Dubioza kolektiv. Mando Diao. Lily Allen. Rob Dougan. Amelie Soundtrack. Gotan Project. Bob Dylan. Beatlesi. (...) Ipak: PQRST Samo nek kuca! * * * I think I'll be nineteen forever. :) |