04.11.2012. 19:42
Kasnim.
Htjela sam pisati o svojoj sreći.O tome kako sam zaista sretna, i sve zbog njega. Htjela sam pisati o njemu koji nije ništa posebno na prvi pogled. O njemu koji, niti ne ostavlja nekakav prvi dojam. Ma lažem, ostavlja ali mene nije impresionirao na prvi pogled, na prvu riječ. Ali to sam ja, sve druge padaju odmah, svih impresionira. Htjela sam pisati o njemu koji je kriv za svaki moj osmijeh – kriv je za sve dobro što mi se događa i moj je najdraži krivac. Neprijatelj kojeg najviše volim od svih neprijatelja. Htjela sam ...
Ali ja sam čekala, jer kad si sretan nemaš vremena to zapisati, nemaš vremena to zabilježiti. Papir mi nikad nije odmicao pa da na njega ne mogu složiti nekoliko riječi, u tome sam dobra. To mi ide. Barem samu sebe uvjeravam da ide..pa ako ništa,barem nekoliko riječi mogu složit kako spada.
On, koji je rekao da sam sam dobra baš ovakva kakva jesam, on, kojem sam drukčija od svih. On koji se bojao samo jednoga: da me ne povrijedi – on me povrijedio. I sada kad klizim iz njegova zagrljaja, i sad dok me ljubi, a usne mu drhte i dok me gleda, a oči mu svjetle ... sada je kraj.
Htjela sam ostati, biti tu gdje mi je najljepše do sada bilo ... ali trudim se vjerovati da je ovo samo još jedna lekcija i ništa drugo: a sve je, osim toga..vjerujte.
em. 3 Komentara | Print | # | ^
