Moon Maiden
10.05.2005., utorak
Not a book... Just one of its pages...
|
Koliko smo puta napisali ili rekli nekome Kužim te…znam kako ti je… A zapravo, rijetko kad (nikad?) možemo kužiti kako je kome. Možemo pretpostaviti, nagađati ili pokušavati nagađati, a sve to na temelju svojih iskustva. Gradimo stavove kako je drugima na sebi. A pri tome svi znamo i to da svatko na drugačiji način doživljava nešto. Svakome će možda isti problem uzrokovati potpuno različite osjećaje. A ako su već osjećaji slični, biti će različitog intenziteta i trajanja. Jesmo, slični smo. Ali isto toliko i različiti. Ali opet… Kada čitam ili slušam kako je nekome teško, nečije razloge i osjećaje… gotovo uvijek kažem da razumijem. Kažem, jer se sjetim kako sam kroz tako nešto prošla, ili kako kroz to prolazim. Da nisam prošla kroz te stvari ne bi znala, ne bi mogla razumjeti ni problem, a kamoli pokušati nekoga savjetovati ili reći nekome da ga razumijem. Ljudi počinju shvaćati neke stvari tek kada ih i sami prožive. Jeste li se pitali kako bi bilo npr. drugačije izgledati ili imati neki talent ili nešto slično? Bili bismo totalno druge osobe. Samo jedna sitnica mogla bi nas toliko promijeniti, sva naša iskustva, sve naše dosadašnje i buduće osjećaje. To što jesmo, kako izgledamo, čime jesmo ili nismo nadareni, čini nas osobom kakva jesmo. Da nisam to što jesam ne bih mogla znati, razumjeti, pa čak niti predočiti si neku daleku sliku nekog problema kojeg imam upravo iz razloga svih svojih mana i vrlina. I evo, čitam ja i dalje blogove. Komentiram s been there, done that. Skužim da nas ima takvih. Nalazimo se u tuđim riječima i razmišljanjima, čitamo o osjećajima koje smo prepoznali na temelju vlastitih iskustava. Nekad se upitam kako to sve čitam, a nigdje u svojoj okolini ne nailazim na takve ljude. Gotovo svi mi smo toliko zatvoreni... i to radi naše okoline, ali i radi nas samih... Toliko ljudi nasmiješenih ili tužnih lica, toliko pogleda, i toliko različitosti. Neki mi se čine sretnima, neki manje sretnima, neki ljutima… Toliko različitih ekspresija mogu doživjeti samo da prošećem gradom i gledam umjesto u noge, u lica. Tko zna što se krije iza tuđih vanjština. Tko zna što je ispod smiješka, pa čak i plaća. Ljudi danas dobro glume. Mogu se u sebi smijati, a izvana biti slomljeni, i obrnuto. Tako postoje i primjeri jednostavnih traženja pažnje. Ljudi mogu tražiti pažnju pa radi toga svima govoriti svoje probleme, nabacivati tužne ekspresije, i jednostavno učiniti sve da bi dobili to malo pažnje, bili u središtu bar nečije pozornosti i tome zadovoljiti svoje unutrašnje potrebe za nekim kao pokazivanjem. Neki pak nasuprot tome mogu biti slomljeni iznutra, s hrpom problema, većih ili manjih, a izvana nabacivati smiješak da ne kvare raspoloženje drugima. To može biti već nešto naučeno (Iz pristojnosti možda? Ne kvari zabavu ako je nekome lijepo?). Ne znam dal je to sebično ili ne. Nikad to nisam mogla definirati. Jer ako ne pokažem ljudima kako se osjećam, osjećam se sebično jer zaslužuju znati kako mi je ako to već pitaju, zaslužuju da budem iskrena prema njima i kažem im da, sve mi je sranje i sve me živcira, ili pak danas sam super. A opet s druge strane, osjećam se sebično ako sam loše volje i to kažem to nekome jer tada ga zaokupljam svojim problemima i to mi je nešto grozno. Kao da namećem drugima to nešto svoje i zamaram ih s time. Kao da i drugi možda nemaju svojih problema. Kao da sam sebična jer sam priznala to što osjećam, rekla da sam već dulje vrijeme u sranju, te da se problemi, umjesto rješavaju, samo gomilaju. Ne znam, ali ja se tako osjećam. I to dvoje- govoriti ili ne govoriti o svojim osjećajima- uvijek se svađa u meni. Najčešće odabirem da ne govorim. Tako sam na čistom (s drugima, ne sa sobom). Mogu pisati, mogu crtati, mogu razgovarati u svojim mislima, ali ne mogu u real life-u. Pišem pjesme, priče, tekstove. Ali nikad ne kažem sve jer ne mogu. Ne mogu se nasiliti da ljudima sve priznam, pa makar i nepoznatima. Crtam tu i tamo nešto svojeg, ili pak nešto što nađem negdje. Ali opet... U tome se krije toliko toga nenacrtanog. A rijetko tko može čitati ono što nije napisano, i vidjeti ono što nije nacrtano. Zapravo, može li uopće tko? Mislim da ne. I to sama odlučujem. Možda negdje u sebi želim da netko čita nevidljiva slova, ali istodobno bi da ih taj netko pročita zauvijek postavila neku masku ili zid kojom bi nijekala napisano, jer bi me netko zaista znao. Ne znam. U meni se vode sukobi misli, osjećaja… ma zapravo sukobi sukoba. U jednom redu napišem nešto, a u drugom redu bi već to mogla ispraviti. Sad da, sad ne. Možda previše uzimam oba dvije strane u obzir, suprotstavljene strane. Nije dobro biti na samo na jednoj, nije dobro biti samo na drugoj, ali biti na objema stranama je još gore, vjerujete mi. Jer tada ne znate gdje ste, vječni sukob se ne pretvara u nešto ujedinjeno, neku zlatnu sredinu, već zauvijek ostaje na tome, jedan čas da, drugi čas ne. A ovaj da nije samo da, ne nije samo ne. Da može biti i znam, hoću, mogu, vjerujem, volim i mnoštvo toga. Dok ne ono suprotno. I sad, da ne duljim… Danas je lijep sunčan dan, nemam ništa protiv kratkih rukava, uopće mi nije bed donositi neke odluke jer ih se uvijek držim, iskrena sam prema svima, jednostavno mi je sve super, i mojim prijateljima u obilju također, nemam se zašto brinuti, nemam razloga da se živciram, volim sve i svi vole mene.  |
