I'm gonna take some time out...
Zahvaljujem svima koji su me čitali, ostavljali iskrene komentare i dijelili sa mnom svoja mišljenja... ostajete mi u sjećanju. Iako nemam inspiracije za pisanje, imam volje napisati upravo ovaj post po 2. put (jer su me prvi izbacili ...dhm) i zahvaliti vam. Sada, kad nam ostaje samo pozdraviti se s ovim blogom i svim postovima koji vjerno leže u mojoj arhivi, želiš reći još jedno - hvala.

Hvala
Hvala na iskrenom komentaru,
na svakoj iskrenoj želji.
...iz srca danom daru,
na vašoj volji i vjeri...

Hvala što ste bili tu,
uz svaki post što su moje ruke
napisale;
a moje oči, kao da su disale!
Dok čitah vaše riječi koje značile
su - sve.

....eto, toliko od mene. Ipak u meni postoji tračak inspiracije.... =) Upravo napisah ovu pjesmu... kako da se drugačije zahvalim....? Zaista. Ne znam...Ali HVALA... znam reći, napisati, obećati... Sretan vam Božić!



Zauvijek,
vaša abandoned

Prijateljica me jednom pitala... što bi radije htjela biti... bulimičarka ili anoreksičarka? Ostala sam zaprepaštena. Ona je, naime, 'patila' od anoreksije (stavih pod navodnike jer ona to ne smatra patnjom) i sve joj se čini posve – normalno. 'Zašto ne!', rekla je, 'ljudi bi te drugačije gledali, dečki bi trčali za tobom ko ludi...! To je u životu prednost. Recimo to tako, ne?' Ženo!! Nisam znala što da joj kažem. Pa sam na kraju ipak progovorila: ' Da. Ljudi bi me sigurno drugačije gledali! Kao jednu nezrelu, glupu, sebičnu curu koja je ne zadovoljna onime čime su čak i drugi zadovoljni iako to mene nije briga! Dolazimo do druge stvari... onaj tko me voli, komu je stalo, tko me pošuje OVAKVU-KAKVA-JESAM, imala ja 55kg ili 155 kg, vrijedan je moje i svačije pažnje. Ne namjeravam mijenjati sebe zbog drugih osoba! Luda si... treba ti pomoć.' rekla sam joj i otišla. I sad vi recite, jel to normalno razmišljanje. Znam da smo u fazi tog nezadovoljstva ali moramo naučit poštovat sebe.
Uostalom, ne namjeravam biti hodajući kostur...kao ove npr.



Dobro, kome je to lijepo!? Ženstveno????!!! SEXY!!!!??? Mojoj poznanici... ne usudim se reć prijateljici, više... nisam je kao takvu doživljavala. A dečki? Vole takve cure? NE. To nije normalno... osoba koja je došla do te granice sigurno joj nekaj ne štima u glavi... Uvijek sam bila za: BOLJE DA SE LJULJA, NEGO DA ŽULJA...
Zaključak: one osobe koje smatraju ovo normalnim ili MALO pretjeranim nek se prijave za psihološku pomoć. Od srca... Naučite poštivati i voljeti svoje tijelo, koliko god ga 'mrzili' ...

..prije nego što krenete čitati post, pustite si ovu pjesmu...


Zašto ponekada nisam zadovoljna sobom...? Pitam se:'' Zašto uopće postojim?'' Sadašnji život nam je kazna za sve što smo učinili u prijašnjim životima...Ali zašto? Zašto jedan mora trpiti zbog pogriješke drugog…? Sama ću sebi stvoriti raj na zemlji.
Mi bi kao ljudi, ‘trebali’ biti najinteligentnija bića na svijetu…?!?... priče za malu djecu. Sposobni smo samo slušati.. a djela? Ne.. Za takvo što ‘ipak’ treba imati nešto u glavi. Najviše mi ide na živce kad mi netko proturiječi il se jada na ovaj način:’’ Ma lako je reći, nije to tako jednostavno kako se tebi čini, zašto to meni pričaš, što si ono rekla, šta ti misliš, tko sam ja, Martin Luther King?! … Da, da.. heh. Smješno je, ali je ponajviše ža-lo-sno.
Uvijek sam bila za to da se prošlost treba zaboraviti I biti u ‘tempu’ s današnjicom. Koga je uostalom briga što se zbivalo prije? Prošlo je i ne može se promijeniti… ja ne mogu promijeniti to što po 2. put pišem iste riječi, niti vi ne možete promijeniti to što ste pročitali moj post do pola a ostatak vam se nije dalo (šalim se).

Zaintrigirao me post jedne moje virtualne poznanice Windy koja mi je na jedan lijep način prikazala kako zaista voljeti, i gledati na svijet pozitivom… Svakim njenim postom, naučila sam nešto novo o životu. Ali zaista…Windy, hvala ti! Zahvaljujem svojim roditeljima što me podižu svih ovih godina, zahvaljujem većini svojih profesora na svakoj objašnjenoj, meni ne razumljivoj činjenici u svakom tekstu, svakom zadatku, na svakoj zemljopisnoj karti, zahvaljujem svojim prijateljima na potpori u onome što činim, na zajedničkim suzama, smijehu, izlascima, zahvaljujem svojoj ljubavi koju obožavam i uživam u svakome trenutku koji s njim provodim, zahvaljujem Vama, virtualnim poznanicima koji me vjerno čitate i pišete iskrene komentare koji mi mnogo znače… kao i Windy, zahvaljem Njemu, koji me stvorio i za kojeg živim, gledam, osjećam…ovim sam postom htjela dati do znanja da možda ipak nešto može krenuti na bolje u ovom svijetu… Mi.


Budite pozdravljeni